Neće biti novina ako kažemo da se sve, po prirodi važne, državne odluke donose mimo odgovarajućih javnih organa i institucija. U dinamičnim društvima ove odluke za posljedicu imaju društveni refleks u vidu pojačanog aktivizma koji traži alternativu takvom sistemu. Mi, rekli bi, postajemo jedno takvo društvo.
Pored neophodnosti da se djeluje aktivno i kritički na, odavno, nepodnošljivo stanje u društvu, možda će opasnost koja se odavno nadvila a sada i fizički prijeti, nad posljednjim što vrijedi braniti a to su prirodni resursi i ljepota Crne Gore, napokon, ujediniti pregresivne snage da bi se došlo do konačnih istinskih promjena. To je možda i jedini resurs koji nam je preostao i posljednja linija odbrane zarad budućnosti.
Takođe, slična borba se vodi širom planete jer je pohlepa vlastodržaca nezasita. U vremenu ubrzanih klimatskih promjena, mnogo više ljudi je raseljeno tokom Arapskog proljeća nego za vrijeme II svjetskog rata. Razlog leži u ponašanju globalno vodećih kompanija u prehrambenoj industriji ABCD (ADM, Bunge, Cargill i L. Dreyfus) na tržištu, što je dovelo do astronomskih cijena pšenice. Kako preko 40% stanovništva zavisi od pšenice, unutrašnje migracije i ogromna nezaposlenost doveli su do sukoba, a kako piše Peretti (2017) i do geopolitičkog pomjeranja, stvaranja ISIS-a, krvavog rata u Siriji i Jemenu. Drugi važan podatak za našeg savremenika je da najnovija istraživanja Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) predviđaju da postojeća obradiva zemlja u svijetu nestati oko 2080. godine - godišnje se gubi oko 12 miliona hektara obradivih površina. Takođe, nedavno je indijski grad Čenaj ostao bez vode za piće, a podaci Svjetskog instituta za resurse pokazuju da trećini stanovništva prijeti nestašica pijaće vode. Šumski pokrivač je ozbiljno narušen požarima u Sibiru gdje trenutno gori preko 4,3 miliona hektara. Nažalost, mi u Crnoj Gori poljoprivredno zemljište još uvijek tretiramo isključivo kao potencijalno građevinsko i sječemo granu na kojoj sjedimo ostavljajući buduće, a možda i sadašnje, generacije bez mogućnosti da sami proizvodimo hranu već se oslanjamo isključivo na uvoz. Kao što nije poželjno biti energetski zavisan od uvoza, potpuno je jednako nepoželjna zavisnost od uvoza hrane.
Crna Gora je od devedestih ostaje bez najboljih kadrova - preko 140.000 hiljada građana je napustilo našu državu, a procenat iseljavanja je najveći u regionu. Klijentelističkim sistemom, hidro potencijal, šumska prostranstva i privreda su u rukama nesposobnih, ali poslušnih. O devestaciji rijeka izgradnjom mHE, nesavjesnom pustošenju šuma na sjeveru, investitorskoj urbanizaciji, mnogo je toga već napisano.
Upravljanje javnim morskim dobrom je primjer koji bi trebalo da služi i kao opomena ali i dodatni motiv na građanski aktivizam. Naime, nedavno smo htjeli posjetiti plaže koje gravitiraju Svetom Stefanu i na zaprepašćenje inostranih partnera na nekima se ulaz (koji uključuje korišćenje plažnog mobilijara) naplaćivao između 100 i 120 eura, dok je na pojedinim (Kraljičina plaža) ulaz bio i zabranjen. Suvišno je reći i da je pristup crkvi Aleksandar Nevski bio onemogućen. Listali smo propise u tu dolazimo do zanimljivih pravnih (ne svakako pravednih) rješenja. Kroz tendersku proceduru, plaža se može zakupiti, i pored brojnih obaveza, plažni mobilijar ne može činiti više od 50% od ukupne površine. S druge strane, za hotelijere, plažni mobilijar može činiti i do 100% ukupne površine, te je preduzetnik u Crnoj Gori ne samo u obavezi da plaća 3 puta veći porez od svoje konkurencije 7-8 hotela, već mu je i mogućnost sticanja profita prepolovljena. A građanin? Građanima je uskraćena mogućnost da borave na površinama od javnog interesa. Svakako, ovo nije „inovativni“ poduhvat Crne Gore. SAD se od sredine devedesetih susretao sa sličnim izazovima - bogati pojedinci, koji pri tom ne plaćaju porez u SAD, kupovali (ne zakupili) plaže širom Kalifornije i Floride. U slučaju milijardera Khosla koji je 2008. godine kupio za 34 miliona parcelu i dio plaže, Vrhovni sud SAD je nakon 8 godina sudskih procesa, odbio njegovu žalbu omogućivši građanima slobodan pristup (Los Angeles Times, 08. 10. 2018). Pravda jeste spora, ali jedostižna.
Smatramo da pravo na pristup obali mora biti apsolutno javno i neupitno i sada i uvijek, jer upravo su more, vazduh, vode, prirodna bogatstva, ono što spada u sferu opšteg dobra i ni pod kojim uslovima ne smije biti prigrabljenjo za privatne potrebe povlašćenih pojedinaca. Nažalost, mi prosječne hotele i aprtmane koji imaju jedinu svrhu profit vlasnika smatramo opštim dobrom stvarajući nakazan sistem, privatnu državu, otetu od njenih stanovnika.
Crna Gora ima svoje junake i heterogene modele djelovanja. Čempresari su pokazali da je moguće i na pola posla prekinuti suludi naum predstavnika lokalnih vlasti inspirisan investitorskim urbanizmom. Durmitorci su, s druge strane, primijenili preventivni model djelovanja i uz sadejstvo struke, dobrog marketinga i međunarodnih partnera ne samo onemogućili početak devastacije, ili bolje rečeno početak kraja Crnog jezera, već i približili razlličite polove, tj. izmjestili ovaj problem iz usko stranačkog na društveno-politički teren. I za rezultat smo dobili konsenzus i sprovođenje javne i odgovorne politike. Ključne riječi imaju odjeka i u slučaju rijeke Bukovice i planine Sinjajevine. Ove veoma heterogene grupe, našle su zajednički sadržalac - očuvanje najljepšeg parčeta na planeti, očuvanje naše države Crne Gore.
S druge strane, po primjeru rijeke Svinjače kod Kolašina na putu ka Jezerinama, uzurpatori javnog prostora su već promijenili način djelovanja. Radovi se odvijaju u 3 smjene i pokušavaju se na brzinu promijeniti okolnosti na terenu.Vjerujemo da će se ova taktika primjenjivati na svim „žarištima“, tako da je vrijeme da se intenziviraju lokalne akcije, da građani i građanki shvate da je sva moć u njihovim rukama, da su političari samo službenici dužni da služe javnom interesu i da je njihova smenjivost, kontrola i ograničenost djelovanja, sa jedne, a stručnost i znanje posjednovanje vizije i efikasnost sa druge strane, jedino mjerilo njihovog odabira. Na nama je da to osvijestimo i zaustavimo pohod gramzive vlasti na posljednje što nam je ostalo kao resurs za budućnost, a to su naši prirodni i ljudski potencijali koji stoje stisnuti u šaci katastrofalnog sistema koji se, sva je prilika, neće zaustaviti dok potpuno ne uništi sve što vidi kao potencijalnu mogućnost za lično bogaćenje pohlepnih pojedinaca. Krenimo u oslobađanje resursa.
Gligorić je programska direktorka Centra za održivi prostorni razvoj
Begović je konsultant za međunarodne odnose
Bonus video:
