Konačno se pokazalo da je Monstat subverzivna institucija i održi li još dvije pres konferencije može direktno uticati na ishod budućih predsjedničkih izbora. Možda upravo statističari upale iskru promjena u Crnoj Gori. Gdje gram bureka dnevno, prijatelju?!
U rukama držite više kesa, stojite pred ulazom u zgradu, kuću ili stan, a ključ vam se nalazi u džepu koji vam je nedohvatljiv - tako se ovih danas osjećaju glasači u susret predsjedničkim izborima 15 aprila. Vezane im ruke, misao konfuzna, perspektiva mutna, a veliki znak pitanja se nadvio nad svim onim za što su se borili, svađali čak i sa najbližima.
Opozicioni birači su zarobljenici teorije da izbori kod nas liče na poker aparat - vladajućoj partiji ide velika većina, opoziciji do 35 odsto. Ako se desi iznenađenje, kao na prethodnim predsjedničkim izborima, aparat se nosi na popravku.
Većina opozicionih birača očekivali su jednog zajedničkog predsjedničkog kandidata, nadstranačku ličnost, koju će podržati svi iz opozicije u borbi za prijesto Crne Gore. Taj neimenovani već je trebalo da posjeti Brisel, da se rukuje sa političarima iz komšiluka, regiona, da odigra partiju šaha ili tenisa sa ambasadorima u našoj zemlji, otvori izložbe, zasadi koje drvo, rastjera PM čestice po Pljevljima, Podgorici, da pravi gnijezda za ptice po Solani, da udomi psa lutalicu… Da ima već prepozatljivog tjelohranitelja! Sada i ako dođe do bilo kakvog dogovora opozicije, u koji malo ko vjeruje, krojači će biti u cajtnotu da kandidatkinji ili kandidatu skroje odijelo za predsjedničku utrku, da porube kako valja.
Može se desiti da na predstojećim predsjedničkim izborima imamo desetak opozicionih kandidata, sa nezavisnim takmacima, protiv potpuno samog predstavnika DPS-a ili vladajuće koalicije.
Eto prilike da vlast maše parolom deset na jednoga, učili smo to iz epopeja narodnooslobodilačke borbe, samo što iza tog jednog sada stoji čitav aparat države. Ovih desetak opozicionih i nezavisnih kandidata će, ako se kojim čudom opozicija ne dogovori i istakne jednog, rasuti opozicione glasove i energiju. Dijeljenje opozicionih partija i snaga u nedogled nekako je kulminiralo baš pred predstojeće predsjedničke izbore u aprilu i predstojeće lokalne u Podgorici. Bitno je da si prvi u opoziciji, neka se vlast muči sa krstom koji nosi već skoro tri decenije, to pojedine opozicione lidere ne tangira. Svakodnevne ekscese u kojima se trve sa državnim aparatom kalkulišu kao politički marketing. Njih skor na izborima ne brine, na kraju uvijek mogu reći da su pokradeni. Ima ona posljednja umirijuća andol rečenica upućena na kraju izbornog dana svojim glasačima, kako će štabovi opozicije do zore prebrojavati svaki listić i da nije sve gotovo.
Glasač vladajuće koalicije, prije svega DPS-a, takođe je ovih dana zbunjen, dezorijentisan, iz partije još nema abera ko će biti njegov predstavnik u izbornoj trci. Možda i ne istaknu kandidata?! Ne gleda više u komšiju opozicionara sa blagim podsmijehom nadmoći. Politički analitičari pominju nekakvo postđukanovićko doba, a glasač vlasti to tumači kao globalno otopljavanje sa nesagledivim posljedicama, on je navučen na onaj izvjesni i predvidljivi scenario iz predhodnih 27 godina. Naučio je da komšija opozicionar živi nemoguću misiju da osjeti slast izborne pobjede. Na taj merak samo on ima pravo, i to prvoboračko, ako od uvođenja višestranačja glasa za vlast. Plaše ga najave da će da dunu vjetrovi promjena, nespokojnim ga čine projekcije izbora u kojima se pobjednik neće unaprijed znati… Biće sve više posla za inžinjere ljudske duše, psihologe, psihoterapeute, da običnom glasaču vlasti ubuduće objasne kako u višestranačju dolazi novi dan i da nije zapisano da uvijek pobjeđuju isti.
A možda ovakva predizborna konfuzija pred predsjedničke izobre u Crnoj Gori izrodi kod nas nešto neočekivano, nekakvu potpuno novu predstavu u kojoj se neće unaprijed znati ko je pobjednik, a ko liže rane nakon izbora. Možda su za mnoge nevidljivi znakovi pored puta kojim smo se zaputili, pa promjenu ne uočavamo, jer joj nijednom lice nijesmo vidjeli, slijepi smo za nju. Puca led, ali mi to ne čujemo.
Kišovita je i mlaka zima, a na televiziji, koji god program da okreneš, naletiš na reprizu filma Gorana Paskaljevića “Varljivo ljeto”. Možda urednici filmskih programa znaju nešto više od nas ostalih ili ovim vremenima fali dobrih filmova?
Treba zdušno podržati Monstat u lovu na novog predsjednika! Ujediniće opozicione birače! Gram, po gram, prijatelju…
Bonus video:
