Nije prvi put u modernoj istoriji Evrope da Englezi traže otpusnicu, s obrazloženjem da su siti ostatka kontinenta i kontinentalne šume pravila koja ih sputava, a povrh toga i košta puno para. Engleska moderna istorija prosto je prošarana sukobima s ostatkom Evrope. A kako su ti sukobi najčešće završavali čeličenjem Gordog Albiona, to se ovaj metod rješavanja problema prosto usadio u ostrvski mentalitet, tako da čitav sadašnji sukob, koji poznajemo kao brexit, treba posmatrati i kao strategiju proisteklu iz istorijskog iskustva, bar što se Engleza tiče. Ovoj nacionalnoj pameti ne može se puno prigovoriti, obzirom da su i ostali narodi (ovdje govorimo samo o evropskim narodima), oslonjeni na svoje istorijsko pamćenje, donosili odluke koje su drugima često bile nerazumljive i karakterisane kao sumanute. Sjetimo se samo Nijemaca koji su u oba svjetska rata izabrali strategiju blitz kriga, najvjerovatnije zato što su brzim i uspješnim ratovima u XIX vijeku ostvarili svoj najvažniji cilj, ujedinjenje Njemačke, pa su bili uvjereni da će tako biti i u novim sukobima koji su izrasli u svjetske ratove i uveliko premašili očekivanja o brzom ratu i pogotovo brzoj pobjedi. O nekim jugoslovenskim narodima da i ne govorimo. Ustanička tradicija onemogućila je realizaciju razumnih vladinih odluka u trenucima kada je trebalo čekati i kupovati vrijeme, kao u slučaju diplomatske igre oko Jugoslavije pred II svjetski rat i krize nastale u vezi s njenim pristupanjem Trojnom paktu.
Sadašnje englesko odbacivanje evropskog diktata i insistiranje na vraćanju suvereniteta u odlučivanju najvažnijih pitanja nacionalnom parlamentu, ne može a da ne povuće paralelu sa Henrijem VIII i njegovim sukobom s papom, u kom su pape, najprije Leon X, pa Clement VII, a onda i Pavle III, reprezentovali ostatak kontinenta. Iako je sukob otpočeo zbog ličnog problema engleskog kralja - Henri je, kako je opštepoznato, uporno nastojao da raskine bračni ugovor sa španskom princezom Katarinom Aragonskom - pokazalo se da su dvije strane kako je vrijeme prolazilo sve dalje jedna od druge. I kako je isto tako poznato razvio se u potpun slom odnosa između dvije strane. Iako sam Henri nije, kako nas istoričari uvjeravaju, bitno promijenio svoje religiozno ubjeđenje i ostao je smjeran katolik cijelog svog života, sve što je radio, ukinuo manastire i raspustio monaške redove, te engleskog kralja proglasio najvišom crkvenom instancom u Engleskoj (Act of Supremacy iz 1534.), on je pripremio put engleskoj reformaciji i udaljavanju od kontinenta. Osim toga, njegov pomalo paranoični strah od invazije s kontinenta rezultirao je utvrđivanju obale i osnivanju kraljevske mornarice (Royal Navy). Ove, koja će Britaniju nešto kasnije pretvoriti u svjetsku velesilu na moru i učvrstiti svijest o samodovoljnosti na kojoj se i danas, u okolnostima brexita toliko insiszira.
Goreopisana istorijska paralela navodi nas na razmišljanje gdje smo danas nakon toliko pregovaračkih sati potrošenih da se dobije valjan ugovor raskida, kao i da li će Englezi ovaj puta stvarno izaći ojačani iz svega. A naravno, i koje puteve izlaza će pronaći. Novo u svemu je da ostatak Evrope s mnogo više strpljenja pregovara. Ovdje je za razliku od vremena Henrija VIII i žestokih riječi koje su padale s obje strane, pregovaračka metodologija drugačija, bar što se tiče EU. Oslonjen na pregovaračku metodologiju baziranu na habermasovskoj tradiciji o očuvanju dijaloga po svaku cijenu, diplomatski šanac ostatka kontinenta zasada se dobro drži i izdržava sve engleske nalete, kako one ranije diplomatije Therese May, tako i ove Borisa Johnsona.
Zasada su se izjalovila i sva britanska očekivanja da će se ostatak Evrope raspršiti, ili da će se bar pojaviti neki odvažni rebel kome će, kao i njima samima, biti dosta diktata Brisela i njegove masivne birokratije. Pokušaji B. Johnsona da u medijima naduva dansko „ne“ Mastrichtskom traktatu, sada već prilično davne 1992, nisu uspjeli. On i pristalice brexita kao da su zaboravili da i ostali evropski narodi imaju svoje istorijsko pamćenje, i interese prije svega. A kod njih izražavanje nezadovoljstva kroz otvoren sukob po svaku cijenu trenutno nije na dnevnom redu. Kao što, uostalom, sama situacija nije toliko desparatna kao što je bila npr pred II svjetski rat, kada je šačica oficira engleske obavještajne službe organizovala državne udare tamo gdje je trebalo pojačati engleske interese i odbraniti veliko englesko kolonijalno carstvo. Ovaj put, čini se, da su evropski narodi malo više svjesni svoje važnosti i da svi, pogotovo novopridruženi članovi EU, znaju šta hoće i koliko vrijedi njihov doprinos uniji evropskih država. A on je taman toliki da su ostali hladni i neprijemčivi za udice koje su im bacali ubijeđeni bregzitovci, jedan Nigel Farage, npr.
U svoj priči oko brexita i istorijskog konteksta na koji je ovaj aktuelni problem naslonjen, nije nevažno koje glasačko tijelo podržava njegovu beskompromisnu realizaciju. Kad se uzme u obzir da je to u rasnom smislu u većini bijelo, dakle domaće stanovništvo, ono kome je istorijsko pamćenje da je Britanija bila ne tako davno sinonim svjetske moći, postaje jasnije koliko istorijsko pamćenje i iskustvo mogu biti od važnosti kojoj referendumskoj opciji treba dati glas. Ako se još podudari da su ti isti glasači pripadnici starijeg dijela društva i pripadnici čitavih regiona koji imaju mnoštvo problema, onda nije čudo da u taktu kojim raste strah od sadašnjosti i budućnosti, prošlost izgleda mnogo bolja i manje problematična. Ne treba zaboraviti da su upravo ovakvi glasači donijeli pobjedu pristalicama brexita, štaviše, da su u nekim gradovima poput sjevernoengleskog Middlesbrougha za tu opciju dali nevjerovatnih 82,5% svoji glasova u mnogim glasačkim krugovima.
S druge strane, na kontinentu kao da vlada zatišje i radoznalost kako će se stvari rasplesti. Da li će u skoroj budućnosti biti otpora evropskoj centrali u Briselu kako se Englezi nadaju, teško je predvidjeti. Sve zavisi od toga da li će EU uspjeti da naplati dugove, a pogotovo od toga da li će Englezi stati na svoje noge, potvrđujući da su zbilja Gordi Albion. Na polju propagandnog rata evropske TV stanice uzvraćaju emisijama o engleskim beskućnicima, ljudima koji rade dva i više posla da nekako prežive, engleskim lučkim gradovima koji se bore s kriumčarima svake vrste. Sve skupa, teška problematika koja će se sve više zaoštravati u taktu s realizacijom brexita, kako gledaoce žele uvjeriti producenti ove vrste dokumentaraca. Tu su i prilozi iz Calaisa, francuske luke u kojoj je sve, kako nas kao gledaoce uvjeravaju, spremno da se dočeka brexit. Umjesto oružja kao u vrijeme HenrijaVIII i njegovih ratova da se dokopa dijela Francuske, tu su sada savremeni uređaji i kompjuteri koji samo čekaju da obnove granicu između ostatka kontinenta i V. Britanije.
Šta će od svega biti, da li će ostrvo pronaći svoj novi identitet i da li će doći do nove verzije Gordog Albiona, čime će biti uspostavljen kontinuitet sa prethodnim istorijskim epohama, ostaje da se vidi. Za sada je sve neka vrsta parodije, pogotovo kad se uzmu u obzir sjednice engleskog parlamenta, koje su emitovane direktno u eter posljednjih mjeseci. Daleko su od predstava koje smo imali i koje smo stvarali na osnovu velikih i pompeznih slika starih majstora. Ili je taj parodični ton toliko naglašen zato što smo mu se preko savremenih medija približili previše da ništa više nije uzvišeno i patetično, pa ni sam engleski, kao ni svi drugi parlamenti našeg kontinenta.
Bonus video:
