Mandić kriv nije, nije on toliko uticajan koliko bi htio da bude. Više voli da se prsi. Nije ni Amfilohije, njemu se pripisuje da je uticajniji nego što jeste. Nije niko iz opozicije, jer narod im prosto ne vjeruje, oni su se samo postavili kao ključni igrači jer drugih nema na vidiku. Ogrebli su se o crkveno pitanje, majstorski. Sve što opozicija uspije da sebi upiše kao bod je zapravo proizišlo iz kiksa vlasti.
Kriv je jedan čovjek, onaj visoki, “najviši i najgornji”. Ne ide se đonom na svoje ljude koliko god bili neistomišljenici ekipe na vlasti. Nije lijepo, nije plemenito, nije ljudski. Nije ništa. Sve i da je po zakonu.
Sve je ovo čorba koja nije za kusanje, sve ide ka situaciji koja ne može da se rasplete. Ne miriše na dobro. Koliko god optimizma upumpali, stigli smo u ćorsokak. Nije narod posle utakmice otišao da divlja po gradu, već ga je nešto pokrenulo. Svega ovoga ne bi bilo da se nakon 2006. Crna Gora okrenula stvaranju države koja će biti dom svima koji u njoj žive. Da su tri najbitnije stvari postale ustav, zakoni i pasoš druge bi nam ptice danas pjevale. Ali postalo je bitno biti što veći Crnogorac, u smislu da je biti Crnogorac postalo sve ono što u suštini ne čini Crnogorca.
Vidjeli smo na kakvim nam stubovima stoji država, kakav je to polu-svijet progovorio u ključnim trenucima u našem parlamentu. Klin i ploča, opozicija i vlast. Razlika je samo u skupoći odijela, diskurs je prilično sličan. Kletve i psovke, imitacija pristojnosti, sve je bljutavo, podjednako odvratno.
Kako bi lijepo bilo da je sve organizovano, unaprijed iscenirano i da se sve igra po već napisanom scenariju. Tog scenaristu valjalo bi častiti kakvim ordenom ili Njegoševom nagradom. Nažalost, ovoga puta čini se da nije sve spontano, da se gazda preigrao.
Konzola se pregrijala. Sad živimo realnost, dok imamo najveće lance lukzunih hotela koji pristižu u Crnu Goru, imamo i blokirane saobraćajnice, tuču policije i naroda i mlade koji svakodnevno pakuju kofere i odlaze.
Zna se ko je kriv. Za sve. Zna se i da vjerovatno nikad neće odgovarati, jer ne postoji kosmička pravda, ne postoji dovoljno karme da sve stigne. Ipak, situacija je prilično ozbiljna, ali moramo jednu scenu zabilježiti kao dragocjenu po savremenu Crnu Goru. To je trenutak kad na sjednici jedna poslanica čita stare kletve, a gospođa iz vlasti se krsti tri puta i poskakuje u stolici da odagna kletve.
To je Crna Gora, ako je “išta” onda je to. Jedni kunu, drugi se brane svim silama.
Jedna od davnašnjih kampanja vlasti bila je da se za Novu godinu narodu šalju razglednice na kojima piše “Srećna nova Crna Gora!”. Neka je srećna Nova 2020. godina! Evo je dočekujemo“ da gore ne može.
Zna se ko je kriv.
Bonus video:
