Morao bih da napregnem pamćenje, kako bih se obreo za rođendanskom trpezom u jednom podmajevičkom selu. Moje sjećanje je dron. Mart je, a u dvorištu seoske škole još leži snijeg. Šezdesetih godina prošlog vijeka zima je umjela da traje do aprila, a u bosanskim brdima i do maja. Odozgo vidim kokošinjac, kao kockicu bačenu na sniježnu površinu koja blista milionima iskri na zubatom martovskom suncu. Lijevo, na ivici bijele površine je još jedna crna kockica – čučavac. Sjećam se mokrenja na zaleđenim daskama. Vreli urin je topio led, usijecajući u njega čudnovata obličja.
Dron se spušta prema zemljanom fudbalskom igralištu koje nije pod snijegom, već je crno od blata – znak da su djeca jurcala po njemu i po mokrom snijegu pretvarajući ga u ljepljivu kašu.
Sada dolazimo do školske zgrade. Svevideće oko se spušta. Prizemlje je opšiveno kamenom. Drvene stepenice sa strane vode na sprat. Moje sjećanje klizi uz njih. Škripe čak i pod nogama novopečenog petogodišnjaka. Iza vrata je kuhinja. Drveni patos sa ponekom rupom iz koje se katkad pomoli mišja njuškica.
U prostoriji su mirisi. Kuva se masna koka u loncu. Na stolu su tragovi brašna. U peći se već rumeni hljeb. A na samoj površini stola koji je od istog grubog drveta kao i patos nalazi se krunski dokaz da je danas neobičan dan. Kraljica kolača – slatka salama. I činija sa rum-kuglicama. Sve miriše na ošurenu kokošku, marcipan i smokve. Na dan kada će svi – otac, majka i sestra – biti neobično razdragani, ustao sam zbunjen. Povlačiće me za uši, da navodno još brže porastem. Ljubiti sočno uz neugodne zvuke. Tu će biti i neki pokloni. Mornarska majica, pantalone. Možda pokoja igračka. Ali njih se ne sjećam.
Sa radija dopiru jugoslovenski šlageri. Volio sam ukus smokve, marcipana i oraha. Rođendanski ukus. Kao i ukus žumanceta umućenog sa kašikom šećera koje sam pio svakog jutra. Ukus ribljeg ulja. Ukus djetinjstva.
KAKO SE SJEĆAMO?
Dron lebdi iznad kuhinjskog stola, polako prestaje da emituje sliku. Ona blijedi i zamrzava se. Opet sam u sadašnjosti, pet i po decenija kasnije. Da, takav je mogao biti moj prvi svjesno doživljeni rođendan. Kada bih mogao da ga se sjetim.
Ne mogu inače da se sjetim većine mojih ili tuđih rođendana. Ni lica, ni poklona. Znam da sam se u djetinjstvu najljepše igrao u pijesku sa praznim konzervama sardine. Bušili smo njihov zid i povezivali ih žicom. To su bile naše blistave sanke u pijesku, naši šleperi kojima smo prelazili brda. Tu i tamo dobijao sam prave igračke. Model Jatovog aviona. Pokušao sam da ga natjeram da leti. Dugo sam se igrao sa njim i kada su mu se zbog svojeglavog odbijanja da poleti slomila krila. Imao sam i ja žutog, jednookog medvedića.
Kada sam i ja postao otac, na policama prodavnica njih je bilo na stotine. U mom djetinjstvu su to bila izuzetno rijetka bića iz nekog drugog svijeta. Danas su kineske radnje u Srbiji veliki logori za igračke koje čekaju da ih za rođendan udomi neko dijete.
Nekih poklona se – iz razloga koje ne razumijem – ipak dobro sjećam. Početkom sedamdesetih, u bosanskoj varošici, slučajno sam rekao najboljem drugu da mi je sjutradan rođendan. Na vratima se tada sa njim pojavila i njegova starija sestra, lijepa i vragolasta crnka. Poklonila mi je moj prvi losion. Tek što sam iza sebe imao svoje mučno prvo brijanje. Ona je rekla, obraćajući se svom bratu i meni, da više nismo djeca već momci. A momci moraju lijepo da mirišu. Nisam umio čestito ni da se zahvalim, nikada nisam znao da primim poklon, više sam se radovao kada bih nešto poklanjao drugima. Po tome sam sličan majci.
Pino silvestre – losion u zelenoj bočici u obliku šišarke – napunio bi sobu svojim oporo-slatkastim mirisom čim bih odvrnuo poklopac. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je ime losiona zapravo italijanski naziv za bijeli bor.
Kada danas uđem u radnje, krišom otvaram bočice i njušim. Mada žena kojoj vjerujem kaže da je miris tog losiona otužan, meni je drago da je zelena šišarka, kao i ja, preživjela pola stoljeća i još uvijek se šepuri u radnjama.
ISTORIJA ROĐENDANA
Prije nekoliko hiljada godina rođendan je imao samo faraon. Svi su slavili dan njegovog rođenja, svoj kao da nisu imali. Tek su Grci i njihovi najbolji plagijatori, Rimljani, počeli da čovjekovom rođenju pridaju značaj tako što su na taj dan prizivali duhove zaštitnike da sačuvaju slavljenike od zla. Rođendanski pokloni su zapravo žrtve koje se podnose tim duhovima.
Ono što nije preživjelo od antičkih vremena do danas jeste običaj da se ljudi rođeni istog dana udruže i zajedno slave i sebe i bogove navodno rođene tog dana.
Herodot je ostavio svjedočenje da su Perzijanci od svih slavlja u godini najveći značaj pridavali rođendanu. Bogati su prema ovim zapisima umjeli da izjedu pečene krave, konje, kamile i magarce, a siromašniji su morali da se zadovolje teletom. Rođendansko prejedanje je izgleda staro koliko i čovječanstvo.
Rođendani rimskih careva su bile svetkovine. U svim tim civilizacijama razvijala se astrologija – navodno umijeće predviđanja karaktera i sudbine ljudskog bića na osnovu konstelacije nebeskih tijela na dan rođenja. Nisam sklon da povjerujem horoskopima. Ne zato što veliki svemir ne utiče na nas, sićušna bića. Naprotiv. Ali čisto sumnjam da ta sićušna bića mogu da shvate način uticaja, da ga sistematizuju, svrstavajući novorođenčad pod horoskopske znake kao u fioke.
Hrišćanstvo je sve ovo pretvorilo u jedan jedini rođendan – Isusov. Ma koliko to čudno zvučalo, ali Božić je zapravo Isusova rođendanska žurka.
KNJIGE I ROĐENDANI
U gimnaziji su drugovi shvatili da volim da čitam. Za moj osamnaesti rođendan dobio sam od nekoliko drugarica i drugara knjigu „Riba na biciklu“ hrvatskog pjesnika Zvonimira Baloga. Bio je to logičan izbor. Horoskopska, martovska riba dobila je svoju Ribu na biciklu. Uostalom, taj me je čovjek zarazio pjesničkim humorom:
„Pjesmu treba početi/ iz neba pa u rebra,/ u njoj ne mora biti/ sve od srebra,
nije pjesma pribor za jelo./ Ona mora imati vašu dušu,/ a svoje luckasto tijelo“.
Druga knjiga koju sam dobio kao rođendanski poklon, došla je u pravo vrijeme. Proljeća 1983. na rođendanu u preuređenoj garaži, negdje pri vrhu turskih basamaka koji su se zvali Žagrići okupila se ekipa iz Književnog kluba Tin. Već pola godine sam bio sarajevski student, a ljudi koji su pisali kao i ja postali su mi prvo pravo pleme kojem sam dobrovoljno pripadao – pjesnički čopor. Slavlje je bilo razuzdano, ali neću o tome. U moju podstanarsku sobu donijeli su na poklon knjigu Leonarda Koena „Snaga robova“.
Knjiga mi je neko vrijeme bila putokaz u pisanju, a to ne mogu reći za mnogo štampanih stvari. Sada je poslije duže vremena opet listam. Strana 110:
Ništa što ste sagradili nije se održalo
Koji god sistem izumete bez nas
biće oboren
Bila je to potresna lektira i prije 42 godine. Sada istina ovih stihova svoju sjenku baca sve do beogradskog 15. marta 2025.
Možda najznačajniji rođendanski poklon dobio sam u prošloj deceniji. I Balogova i Koenova knjiga su zapaljene na ratnoj lomači u granatiranom stanu 1992. Sa njima su izgorjele i sve moje fotografije. Posebno su mi nedostajale slike jednog mog ljetovanja u Makarskoj 1983.
Poslije tri decenije sreo sam u Beogradu djevojku koju sam tada upoznao. Ona mi je već za naredni rođendan poklonila naše fotografije iz Makarske. Nikada se nisam toliko obradovao nekom rođendanskom poklonu. Satima, danima, nedjeljama, zagledao bih tih tridesetak fotografija, koje je ona sačuvala kao stari dobri analogni film, a onda ih jednostavno ponovo izradila kod fotografa. Pažljivo sam posmatrao ta lica – u isto vrijeme i bliska i tuđa. Mi kao nasmijani duhovi iz analogne epohe. Suočio sam se sa sobom kao dvadesetogodišnjakom, sa svojim snovima, nadama, sa ljubavlju koje smo imali u izobilju. Taj poklon me je za trenutak učinio faraonom, rimskim carem, odagnao je zle duhove, a prizvao ono što je najbolje u meni. „Hajde da se podsjetimo da se život ne sastoji samo od disanja, već i od trenutaka koji ti oduzimaju dah“, napisao je jednom Mark Tven. To je bio takav trenutak.
Možda slatka salama, losion nazvan po bijelom boru, dvije knjige i jedan mali album sa fotografijama, mogu biti čudan niz zapamćenih rođendanskih darova za jednog šezdesetdvogodišnjaka. Oprostiće mi svi drugi pokloni, pa i oni skupocjeni. Ćudljiva smo bića, u nas se utisnu stvari koje nas ne pitaju za dozvolu. A zaboravljamo trenutke za koje olako kažemo, naročito u vrijeme digitalnih talambasa i lažnih oduševljavanja, da su nezaboravni.
STARE KUTIJE I STARE ČARAPE
Kad smo već kod nezaboravnih rođendana, moj šezdeseti, koji sam proslavio u skopskoj kafani Čardak okružen dobrim ljudima i osobama koje volim, najbolje je kafansko druženje koje pamtim. Sjedokosi bard skopskih kafana sjedio je za našim stolom i svirao nam više od dva sata, pjevao je sve što jedna balkanska duša može da zamisli. Još je Hendriks rekao da je muzika najsnažniji oblik magije.
Cijeli taj rođendan bio je zapravo jedan raskošan genethliakon – tako su u starogrčka vremena nazivali rođendanske pjesme.
Život je često traljavo otaljavanje, ponekad zadovoljstvo, ponekad dosadna rutina, najčešće besmisleno trčanje hrčka u točku. Ali ponekad, on je raskošan kao čaša iz koje kipi šampanjac. Neki dani su bliži besmrtnosti od drugih. Takav dan pamtim – za svoj jubilarni rođendan. Ne treba da čudi zašto je ta magija pala tek u krilo zrelog čovjeka. Šiler je zapisao da mu je sa svakom godinom ljubav prema životu sve veća.
Možda su još dva-tri slavlja bila jako dobra, ali sjećanje je nepouzdano – ono što se ne zapiše ili ne snimi kao da nije ni bilo.
Još uvijek su rođendani monarha i diktatora važni datumi. Sreća te sam ravnodušan prema jednima, a prezirem druge. Društvene mreže nas svaki dan podsjećaju na neke slavljenike. Klikneš na happy birthday i zaboraviš.
Hrišćanski vjerski čistunci imaju primjedbu da je imendan u hrišćanskoj, a rođendan u paganskoj tradiciji. To bi značilo da je dan kada je umro neki mučenik, a po kojem dijete dobija krsno ime, važniji od dana kada ti je to dijete rođeno. Isto se odnosi i na doslovne muslimane, koji bi možda mogli da prihvate obilježavanje Prorokovog rođenja, ali u svjetovnom rođendanskom slavlju vide nevjernička posla.
Međutim, narodi se ne obaziru na dogme, već slave kako im se prohtije. Na sjeveru Njemačke zadržao se narodni običaj koji svakako u ovom vijeku ima problematičan smisao. Djevojci koja nije stupila u brak do svog dvadeset i petog rođendana drugarice i rodbina ispletu vijenac od starih kutija za cigarete i sličnih kutija i kutijica. Smisao je zapravo uvredljiv. Kada se na njemačkom za žensku osobu kaže da je „stara kutija“ – alte Schachtel – onda je to „baba-djevojka“ ili „matora cura“. Sličan običaj važi i za muškarce koji su svoj trideseti rođendan dočekali kao neženje. Njima se vijenac plete od starih čarapa – jer izraz „stara čarapa“ ima slično asocijativno polje kao i izraz „stara kutija“. Mada običaji nisu u skladu sa današnjim vremenom, a poprilično su grubi, oni su u ovim njemačkim krajevima dobrano žilavi. Ovo je primjer kako zajednica odvajkada svojim pritiskom učestvuje u životu pojedinca. On bi možda godine rado shvatio kao niz brojeva. Ali drugi to ne vide tako.
Poprilično se promijeni smisao rođendana u poodmakloj starosnoj dobi. Dok mladog čovjeka rođendani prema mišljenju okoline guraju u sjajnu budućnost, stariji mogu da budu zahvalni da su živi dočekali taj datum. Kada popuste čula, burna slavlja svakako nemaju smisla. Ali veliki podrugljivac Džordž Bernard Šo je u starosti vidio i neka nesumnjivo pozitivna sporedna dejstva: „Starost ima dvije prednosti: Zubi te više ne bole i čovjek više ne čuje sve te gluposti koje unaokolo pričaju“.
Rođendani nas podsjećaju na još jednu činjenicu – vrijeme je jedini potpuno neobnovljivi resurs kojim raspolažemo. Seneka bi na to rekao – nije da imamo malo vremena, već je puno vremena koje ne koristimo.
Bonus video:
