Zapravo je apsurdno: iranske rakete su pogodile američke baze u Iraku - i svijet je odahnuo. Kako stoje stvari, u svim dosadašnjim napadima je pričinjena mala šteta. Predsjednik SAD Donad Tramp je reagovao poprilično trezveno za svoje pojmove: govorio je o ekonomskim sankcijama, ne i o vojnim udarima na Iran.
Na iranskoj strani, ministar spoljnih poslova Džafad Šarif tvitovao je da je Iran reagovao primjerenim mjerama samoodbrane i - da su te mjere zaključene.
Da li je time otklonjena opasnost od izbijanja velikog ratnog požara na Bliskom istoku? Nije. Ali, izgleda da se svijet bar za korak odmakao od ponora na čijoj ivici se našao nakon što su SAD ubile iranskog generala Sulejmanija.
Raketni napadi su bili izbalansirani - dovoljno velikih razmjera da Teheran sačuva obraz. Ali, to je ispod praga koji je Tramp postavio kada je riječ o napadima unutar Irana. Cijeli svijet je znao da će Teheran na neki način odgovoriti. Ubistvo Sulejmanija je bilo ratni čin, koji iransko vođstvo nije moglo da ostavi bez odgovora.
Istovremeno upada u oči da je Teheran najavio da će sam izvršiti odmazdu. To je moglo da se shvati i kao poruka saveznicima na „osovini otpora“, u Libanu, Iraku i Jemenu, da ne preduzimaju ništa samostalno.
Pošto je sada iz oba kotla - kako američkog tako i iranskog - izašlo nešto pare, otvoren je prostor za diplomatiju. A time i za Evropljane. Oni sada moraju da učine sve kako bi pokrenuli dvije strane na vojno i retoričko razoružanje.
Javnoj razmjeni udaraca bi vrlo brzo mogle da uslijede nove akcije iranskih paravojnih formacija ili akcije sa kojima Teheran zvanično neće imati veze...
To će tako biti prije svega ako Vašington nastavi sa politikom maksimalnog pritiska. Sankcijama vode privredni rat koji guši Iran. Nije na odmet podsjetiti: do eskalacije je došlo jednostranim potezom SAD koje su se u maju 2018. povukle iz „nuklearnog sporazuma“ sa Iranom.
Bonus video:
