Kakav se svijet ukazuje nakon pandemije - od goleme ekonomske krize koja je izvjesnost, preko rasta rasnih tenzija i nasilja do fašisoidnih lidera - nije nemoguće da ćemo na dane izolacije i maski uskoro gledati sa izvjesnom nostalgijom…
Kako jenjava virus, razigravaju se demoni savremenog svijeta.
Američke slike duboko uznemiruju, ali jednodušnost reakcije budi nadu. Nekim najavama oko izbora (biće krađe, vojska spremna), pokazuje se da će i američki izbori početi da liče na crnogorske. A mi smo se, dirljivo naivno, nadali da će biti obrnuto.
A domaći teren? Izgleda da je uveliko u toku povratak u svakodnevno ludilo, ovdašnje. Uvijek je tako: o Crnoj Gori i drugim demonima.
Na pomolu je zanimljiv eksperiment. Nakon budvanskih skupštinskih događaja, koliko shvatam, dobili smo dvije, paralelne Budve. Budva 17 i Budva 16. Znao sam da je jedna Budva za Crnu Goru malo. Da će naći način da je udvostruče. Možda i drugi crnogorski gradovi krenu ovim putem udvajanja. I cijela Crna Gora, i ovako postoje bar dvije-tri…
Ove dvije Budve djeluju toliko nepomirljivo, iako su do nedavno bili u unekoliko drugačijim skupštinskim kombinacijama, da se čini mogućim da u te dvije, paralelne Budve, istoga dana imamo čak i različite vremenske uslove. U jednoj Budvi da bude vedro, a u drugoj tamni oblaci i kiša… Tako da bi turisti bili na velikom dobitku. Ukoliko je u vašoj Budvi vrijeme ružno, samo pređete u paralelnu Budvu, i tamo je sve idlično i lijepo. Ovaj ekperiment bi, ako ode u trakvom pravcu, mogao predstavljati autentičan doprinos crnogorske političke stvarnosti svjetskoj teoriji i praksi.
Gdje je crnogorsko svakodnevno ludilo tu je i mitropolit SPC Amfilohije. Iako tvrdi da ga politika ne zanima, pozvao je ljude za koga da glasaju, odnosno, ne glasaju. Ipak, nije imenovao lošu vlast. Kaže, ne glasajte “ovakvu vlast”. Da li se i dalje nada da bi “ovakva vlast” mogla postati “onakva”, kao iz vremena kada su zajedno guslali i pucali…
Mjesto predsjednika Žirija za najveće nacionalno priznanje pripalo je poznatom slikaru koji je prije nekoliko godina, kada je ušao u Žiri, svečano objavio da “izdajnici neće proći”. Što je, naravno, bila i ostala, jeftina demagogija - nije tu da dijeli političke etikete, već da vrednuje ostvareno. On je jasno objasnio koja su mu mjerila na pameti i kako će vagati. Dok god izjave tipa “Izdajnici neće proći” budu najvažnija preporuka za odabir predsjednika žirija, ovo društvo se jasno legitimiše kao neslobodno i partitokratsko. Iz današnje vizure, djeluje gotovo nevjerovatno, žiriji u doba “najcrnjeg” komunističkog totalitarizma u CG bili su značajno odmjereniji i uravnoteženiji od ovoga što nam se nudi i pokazuje danas.
Priča o vakcini i čekanju da se ova pronađe pokazali su još štošta o savremenom svijetu. Na momente kao Beketovi Vladimir i Estragon, Godo samo što nije...
Mediji stalno najavljuju vakcinu u relativno brzom roku, vlada apsolutna trka među farmaceutskim gigantima - vakcina je sada Zlatni gral farmacije, svi se spremaju dobro da zarade… Naravno, tu je i Kina koja obećava da će vakcinu (koja još ne postoji, uzgred) pokloniti svijetu, da bude opšte dobro, Made in China.
Ipak, obratite pažnju na detalj - vakcine, uprkos svim ovim najavama i obećanjima - jednostavno nema. Čak i nije tako izvjesno da će je uskoro i biti, kako pročitasmo.
Kao što nema ni vakcine protiv rasizma, fašizma, nasilja, pokvarenosti, poltronstva, gadosti, pa svijet i dalje opstaje. Kakav takav, jedini.
A mi u Crnoj Gori možda to i bolje znamo od svih, iskustvo je čudo - moraćemo i dalje da živimo sa svim našim demonima…
Bonus video:
