”Na nama je da ih pobijedimo i to ćemo sa zadovoljstvom učiniti, ali oni će podnijeti odgovornost jer će teret njihovog poraza imati tragove na ono što je dalje pitanje crkve” - Milo Đukanović
Politička svakodnevica je u 2020 godini, makar što se Crne Gore tiče (mada ni u većini drugih zemalja nije drugačije) toliko ubrzana da nije neobično što mnoge izjave, mnoga dešavanja, prolaze maltene neopaženo. Ipak, nekad su te sitnice toliko važne da, ako propustimo da ih prokomentarišemo, gubimo suštinu stvari koje navodno pratimo. Zato, iako su događaji policijskog pokušaja ozakonjenja zloupotrebe izborne volje u Budvi nekako sve drugo bacilli u drugi plan, izjava predsjednika DPS-a a usput i predsjednika države je veoma znakovita i od suštinske važnosti.
Opšte mjesto svake društvene analize u Crnoj Gori je priča o podjelama – one postoje u apsolutno svakoj pori društva, od onih naizgled suštinskih (nacija, jezik) do nekih sasvim efemernih (postojanje dvije suprotstavljene masonske lože predstavlja čak komičan primjer). Nebrojeni traktati i tomovi bi se mogli ispisati o ovoj pojavi ali čini mi se da je njenu sadašnjost najlakše izvesti kroz gorenavedenu izjavu Mila Đukanovića. Dajmo ovoj izjavi kontekst i premotajmo suštinske događaje. Krajem 2019 godine, Skupština Crne Gore je donijela jedan zakon, uprkos pozivima tri najveće vjerske zajednice u Crnoj Gori da se sa tim sačeka, pritom odbijajući preko stotinu amandana opozicije. Pravoslavna crkva, najpogođenija pomenutim zakonom, organizuje protesne litije na koje, i to niko ne spori, izlazi najviše građana Crne Gore u istoriji. Štaviše, prvi put se dešava da se protesti dešavaju istovremeno u više gradova, jer smo do sada uglavnom imali centralisanje protesta, najčešće u Podgorici, gdje bi se onda slili ljudi iz svih drugih opština.
Kako bi jedan državnik trebalo da reaguje? On, da je državnik, da je predsjednik svih građana, a ne samo svoje partije, bi morao odmah da shvati taj signal i da djeluje. Svaka država je skup svih njenih građana, a ne nekih zamišljenih 50% + 1, te treba da teži tome da njeni zakoni budu po volji i za dobrobit svih. Samim tim, ako se protiv nekog zakona buni 10 000, 100 000 ili 300 000 građana, zakon treba preispitati, treba razgovarati sa tim ljudima i organizacijama (iskreno i otvoreno, a ne uz prijetnje i uvrede), oslušnuti i naći rješenje koje će učini da zakon prihvate svi koji žive u ovoj državi. Državnik bi inicirao izmjenu zakona, dao ga na konsultativni referendum ili uradio nešto treće jer je posao državnika da izgrađuje državno jedinstvo, ne da stvara društvo u kojem se jedan značajan broj (a ja zaista ne želim da licitiram o brojkama, imajući u vidu široke zloupotrebe istima) osjeća gubitnikom, poniženim, građaninom drugog reda za čija interese ili emocije država kao politički totalitet ne brine.
Nažalost, a to najbolje vidimo kroz citat, mi državnike nemamo, mi nemamo predsjednika države, već predsjednika partije. Prosto je nejasno kako se bilo kakva politička zajednica može shvatiti kao utakmica, kao borba između jedne partije i jedne organizacije, između partije i građana, između partije i bilo čega drugog. Možete li zamisliti Donalda Trampa, predsjednika SAD-a koji nesumnjivo igra na određene američke podjele kako, tokom Black Lives Matter protesta (koji žestinom prevazilaze bilo šta što smo mi ovdje ikad doživjeli) kaže “na nama je da ih pobjedimo i to ćemo sa zadovoljstvom učiniti, ali oni će podnijeti odgovornost jer će teret njihovog poraza imati tragove na ono što je dalji status afroamerikanaca”. Takva izjava bi bila skandalozna i navela bi čitavo društvo, čak i njegove pristalice, da istog momenta traže njegovu smjenu. Iako su problemi o kojima govorimo različiti, jedna stvar je identična – nije posao predsjednika države da “pobjeđuje” bilo koju grupu ili organizaciju u državi. Ako se prisjetite bilo kojih drugih protesta, sjetićete se da je diskurs isti – i onda kada je ministar Bošković govorio o ljudima koji brane Sinjajevinu, i onda kada je ministar Šehović govorio o ljudima koji su branili gimnazijski park i čemprese te u gomili drugih slučajeva. Nikad predstavnici vlasti ne uvažavaju činjenicu da oni koji se bune imaju legitimne ciljeve za koje vjeruju da će unaprijediti društvo u kom žive već su uvijek targetirani kao “izgrednici”, “neprijatelji”, kao neko koga će oni, predstavnici države, pobjediti. Ove primjere (a tako je i u drugim situacijama) navodim da ne bi neko pomislio da članovi stranaka na vlasti nisu namjerili samo da “pobjede” crkvu, oni svaku drugačiju viziju smatraju neprijateljskom, smatraju nečim što treba “pobjediti”. A te pobjede su suštinski bezvrijedne. One zapravo pokazuju da partije koje su zauzele vlast državu vide kao plijen, što je više puta sjajno istakao Tomaš Damjanović, kao nešto što su “osvojili” u nekakvoj borbi ili ratu i onda ga dijele među sobom, kao varvari koji su poharali Rim. Oni državu ne vide kao političku zajednicu, već kao gomilu poharanih resursa koje zaslužno dijele među sobom. Ako se ko nanovo suprostavi toj pohari, onda će ga opet “pobijediti”. Sa takvim svjetonazorom se suočavamo.
Zbog ovakvog stava smo i dalje duboko raspolućeno društvo. Samim tim, dok je Demokratska partija socijalista na vlasti naše podjele će opstajati a rovovi će biti sve dublji i dublji. Dokle god vršioci vlasti imaju potrebu “da pobjeđuju” polovinu, četvrtinu ili bilo koji dio stanovnika države čiji su uposlenici, svi mi ćemo biti gubitnici, nećemo se izgrađivati ni kao društvo, ni kao država, ni kao bilo koji tip zajednice. Upravo su protestne litije bile prilika da se radi na izgradnji zajedništva, na prilici da DPS režim makar uvaži veliki broj svojih članova koji je prihvatio tu borbu kao svoju i da kaže “mi smo imali jednu zamisao ali ne možemo da ignorišemo toliki broj vas koji, čak i kroz snijeg, ste spremni da se toliko borite za ono što smatrate svojim interesom”. Zamislite da je već negdje u februaru režim donio novi zakon i izmjenio osporene članove – onda bi daleko ujedinjeniji dočekali iskušenja epidemije koronavirusa, danas bi bili pomirljiviji jedni prema drugima i na svakodnevicu ne bi gledali sa tolikom zebnjom. Ali u tom društvu, u kom nema gubitnika, bi vjerovatno shvatili da je građanin nosilac suvereniteta, da se on pita svakog dana, a ne jednom u četiri godine na neslobodnim izborima (što dokazuju afere Snimak, Koverta a sad i Spisak) i da kad god smatra da Vlada ne radi u njegovom interesu treba da digne glas. U tom društvu, mnogo više građana bi bilo motivisano da pokuša da ga učini boljim, da žrtvuje sebe radi boljitka zajednice. Ali nažalost, dok je ovakav režim na vlasti i dok za predsjednika imamo predsjednika partije a ne državnika, mi možemo samo maštati o takvom društvu. Zato je prvi preduslov ozdravljena upravo smjena vlasti.
Bonus video:
