Jeseni jedne, davne, zatekoh se u Detroitu, centru američke automobilske industrije, đe su Crnogorci još od polovine devetnaestog vijeka stizali jatimice, da, kako su zborili, traže rad i sreću.
Grad čuven i po bokseru Džou Luisu, višegodišnjem svjetskom šampionu u teškoj kategoriji, koji je živio u detroitskoj četvrti Blek boton. Ispred impozantne palate gradske kuće Detroita postavljena je bronzana pesnica da podsjeća na slavnog boksera, „crnog bombardera“.
Grozd oblakodera planduje na jesenjem suncu; umorno se valja Detroitska rijeka, koja američki megapolis odvaja od Kanade. Na kanadskoj strani, Vindzor; stara Crnogorka, Ike Popović, veli: „Ođen živim pedeset godina; naški sam gotovo zaboravila, a ingliški nijesam naučila dađavolje, pa ni tamo, ni ovamo...“
A u otmenom dijelu Detroita, divna, opekom zidana kuća, okružena brižljivo njegovanim vrtom; u kući, Anita, mis savezne države Mičigen. Majka joj Milka, iz Vasojevića, od Đekovića; otac, Iračanin, inženjer elektrotehnike. Studentska ljubav, planula vaktile u Beogradu, krunisana brakom u Detroitu.
Anitina baba, po majci, Dara Milikić, bila je, kažu, ljepotica; pjesme su o njoj po Crnoj Gori pjevane. Ali, „nije mladost ko proljeće, jednom dođe više neće“. Zna to dobro misica Mičigena, pa je u roku završila Fakultet političkih nauka i nastavila da studira Pravni fakultet. Brat joj Andrej, studira biznis i finansije. Stasom i likom, turio se, vele, na đeda Dušana...
„Bila sam srećna kada sam među stopedeset kandidatkinja izabrana za mis države Mičigen“, priča mi Anita dok sjedimo u salonu prostrane roditeljske kuće. „Ali, znam, od ljepote se ne živi, pa sam završila jedan fakultet i sada studiram prava. Želim da budem i pravnik“.
Političar ili advokat?
„Možda oboje“, kaže Anita. „Trenutno radim dosta u politici, jer se jedino politikom mogu mijenjati stvari. Ali, znaš, sada u Americi nije dobro biti političar; za političare se kaže da lažu, da više rade za sebe nego za druge. Bavljenje politikom će mi svakako dobro doći kada postanem pravnik. Ja sam republikanac, ali to ne ističem. Vjerujem u iste stvari u koje i drugi vjeruju, u iste vrijednosti, pa, ako je nešto bolje kod demokrata, ja to prihvatam“.
Ljepotica Anita je član više naprednih organizacija na univerzitetu na kome studira.
„Jeste, mi mladi se borimo da spriječimo etničko čišćenje. Nastojimo da tu našu ideju ozakonimo. Ne može se zaboraviti Drugi svjetski rat, ne može se tek tako izbrisati“, veli Anita. „Zato se borimo da bude manje netrpeljivosti i rasne diskriminacije. Nacionalizam stvara probleme, dovodi do rata, a rat niko ne voli. Moramo se baviti pametnijim stvarima. Mi, američki studenti, hoćemo mir u cijelom svijetu, ali mi smo realisti, znamo koliko možemo postići, pa mlade ljude nastojimo da naučimo da ne mrze nikoga. Znam da sve to ne možemo odjednom da postignemo, ali ako se ne pokuša, onda je loše“.
I dok žureći na fakultet sijeda za volan svog plavog „pontiaka“, pitam je da li je bila u Crnoj Gori?
„O, dopala mi se Crna Gora!“ kaže ushićeno. „Divne su one planine, ljudi su gostoprimni, spomenici kulture vrlo interesantni. Kad me ovdje pitaju koje sam nacionalnosti, nikad nijesam rekla da sam Amerikanka, već Crnogorka, po mojoj majci...“
Bonus video:
