Ukinute socijalne nadoknade majkama sa troje i više djece, desetine zatvorenih fabrika, hiljade otpuštenih radnika, nekoliko desetina hiljada nezaposlenih na birou rada, višestruko uvećan javni dug, (skoro pa) propast nacionalnog avio prevoznika i basnoslovno skup auto put - samo su neki od pokazatelja katastrofalne ekonomske situacije u kojoj se crnogorsko društvo danas nalazi.
Sa druge strane, permanentni genocid koji se, od strane punktova vlasti, sprovodi nad kulturom i obrazovanjem, sve više uzima maha: bivša rektorka koja čašicom skupocjenog šampanjca u luksuznom hotelu nazdravlja (ne)osuđenim ubicama i dilerima droge, bivši premijer koji je ispisao prvu stranicu skupštinskog prostakluka nazivajući poslanika bitangom, informerovsko blaćenje opozicionih političara, ali i svakodnevni rafali desetina laži koje staju u ''minut, dva'', su tek poneki primjeri koji pokazuju da se crnogorsko društvo nalazi i u (ružičastom) socio-obrazovnom beznađu.
No, vodeći se logikom ‘’šta je starije - kokoška ili jaje”, postavlja se pitanje ko je kriv za postojeće stanje: narod, vlast ili opozicija? Odgovor se, pretpostavljam, može potražiti u svemu navedenom. Narod, kao ključni nosilac suvereniteta, ali i svih ekonomsko-društveno-političkih (i mnogih drugih) procesa, predstavlja osnovnu determinantu pravca kretanja jedne države, pa je samim tim i njegova odgovornost najveća.
Dakle, imajući u vidu da skoro tri decenije preko 50 odsto stanovništva daje (u atmosferi benefita ili straha) povjerenje onoj opciji čije se, skoro pa cjelokupno, rukovodstvo u određenim vremenskim etapama nalazilo (ili nalazi) na krivičnim optužnicama, onoj opciji za vrijeme čijeg mandata se švercovao duvan, a novinari ubijani ili prebijani, opciji koja nesumnjivo protivzakonito utiče na izborne procese, opciji koja je iznjedrila najviše tranzicionih milionera, a, paradoksalno, zatvorila najviše crnogorskih fabrika - zaključuje se da nije samo kriva vlast - krivica je, dabome, i na onima koji ih održavaju na tim pozicijama.
O odgovornosti, ili oštrije rečeno - nepočinstvima vlasti, čini se da je odveć sve rečeno, što i ne čudi: 27 godina su kao na fabričkoj traci stvarali materijal za koji bi, u bilo kojoj razvijenoj demokratiji, krivično odgovarali. Ipak, evo zanimljivog primjera: Na prvom seminaru XV generacije Škole demokratskog rukovođenja, na izlaganje NJ.E. ambasadorke SAD, Margaret En Ujehare, koje se odnosilo na dostignuća crnogorske vlasti (sa akcentom na NATO integracije), upitao sam je, u svojstvu gosta: ‘’da li bi u SAD teoretski (ne čak ni u praksi!) bilo moguće da je jedan isti čovjek punih 27 godina na vlasti, da je njegov sin kao pripravnik postao milioner koji ulaže u biznis sa hidroelektranama, da je njegov rođeni brat vlasnik banke preko koje (najčešće) ide većina državnih finansijskih transakcija, te da je njegova rođena sestra (između ostalog i vlasnica luksuznog hotela na primorju) umiješana u brojne afere?’’ - Tom pitanju sam dodao i trenutno najaktuelnije pitanje domaće politike: ‘’da li bi u SAD bili priznati izbori održani na dan takozvanog državnog udara?’’ Naravno, kako to obično biva, dobio sam, tipično diplomatski - mnogo priče, a nijedan odgovor.
S druge strane, opozicija (ili bar dobar dio nje) koja punih 27 godina gubi gotovo sve izborne bitke, mora nositi ozbiljan dio krivice zbog postojećeg stanja. U nemogućnosti da iskopira pobjednički model osvajanja vlasti, pojedini opozicionari su iskopirali onaj dio koji se tiče uživanja blagodeti politike. Tako, na primjer, nije rijetkost vidjeti pojedine opozicione lidere koji i pored brojnih dugogodišnjih loših politika i još lošijih poraza, ni ne pomišljaju da svoje fotelje prepuste svježijim licima. Ako neko, zvao se on vlast ili opozicija, dvadeset godina prima 2.000 eura skupštinske plate, vozi službene automobile, ima savjetnike, sekretarice, uživa besplatne ručkove i telefone, a sve to bez ikakve odgovornosti za svoj (ne)uspjeh, onda dolazimo do zaključka da danas ne postoji samo generacijska razlika između ‘’mladih i starih’’ političara, već i ona - klasna.
U konačnom, reklo bi se da sva tri nabrojana faktora uticaja u Crnoj Gori, imaju jednu zajedničku nit koja ih toliko čvrsto drži zajedno, nit koja počiva na samo jednom principu - principu nepostojanja odgovornosti. Vlastima koje, gotovo na dnevnoj bazi, stvaraju afere, te jednu zatrpavaju drugom, opoziciji koja ne polaže račune nikom, pa ni svojim biračima, te narodu koji, sada već decenijama, zaokružujući loše izbore, ne pokazuje elementarnu odgovornost prema svojoj djeci, na prvi pogled, reklo bi se - odgovara ovakvo stanje.
Dok god oni, protagonisti vlasti i opozicije, zajedno sa nes(a)vjesnim glasačima, budu stavljali svoje parcijalne interese iznad onih opštih - Crna Gora će, ma koliko to oštro i nepopularno zvučalo, biti samo jedna lijepa zemlja u predgrađu civilizacije, u kojoj se ljudi i dalje dijele na plemena i nahije.
Bonus video:
