Predsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović je prije desetak godina nasljedniku Igoru Lukšiću saopštio da ima odriješene ruke za sva kadrovska rješenja za ministre u vladi:
“Samo mi nemoj dirati Brana“.
Lukšić je znao da je Brano Gvozdenović kamen koji će ga žuljati u cipelama koje treba da obuje. Zamolio je tadašnjeg lidera Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića da se i javno usprotivi izboru Gvozdenovića, što ovome nije teško palo s obzirom na to da je gradio imidž političara koji traži izbacivanje trulih dasaka iz sistema.
Umjesto Gvozdenovića za ministra je izabran Predrag Sekulić.
Lukšić je tada izbacio kamen iz cipela koje će se ispostaviti prevelikim za njega.
Sada se Gvozdenović opet pominje kao kamen koji treba izbaciti.
Ovoga puta on je kamen koji žulja partiju.
Toliko da sada i bivši član i odbornik DPS-a u SO Baru, Miloš Fuštić, prepoznaje maligni uticaj političkog direktora, čiju ostavku je tražio.
Predsjedništvo DPS-a je najavilo da će polovinom decembra biti održan Kongres čiji je cilj sveobuhvatna kadrovska reforma, unapređenje i dinamiziranje rada partije na svim nivoima.
Prvo treba raščistiti nekoliko stvari.
Lukšić neće formirati novu partiju. Neće ni Milica Pejanović Đurišić.
Niti će iz DPS-a nastati nova partija/e, makar ne tako brzo.
U političkim partijama obično dolazi do rascjepa i fragmentacije kada se ne ispune ambicije jedne frakcije ili kada jedan od klanova dođe u poziciju straha od marginalizacije od drugog/ih. Kako će ko proći u novoj raspodejli, tvrdog, partijskog kolača neće se znati prije Kongresa, kao ni odmah poslije njega, kada će uslijediti prestrojavanja.
Drugo, DPS je ostao najjača partija koja projekcije za budućnost temelji na uvjerenju da nova vlast neće biti dugotrajna.
No, to je nezahvalno prognozirati. Ni Vojislav Koštunica nije vjerovao da će pun mandat voditi Vladu fragmentiranog DOS-a.
Što nova vlast bude duže trajala, to će popularnost DPS-a biti sve manja. U politici je najgore zaustaviti rejting kada krene nizbrdo. DPS-u se to dešava mjesecima, što je CEDEM dva posljednja puta notirao. Jači gubici tek očekuju stranku Đukanovića.
DPS ne može vratiti blagononaklonost međunarodne zajednice samo grajom o navodnom proruskom malignom uticaju u novoj vlasti.
Zapad je pustio DPS niz vodu upravo zbog toga što je ignorisao njihove stavove i zahtjeve, uključujući i kadrovske.
NATO članice su sa ogorčenjem reagovale kada je za šefa policije ponovo izabran Veselin Veljović, zlokobno su oćutale povratak Zorana Lazovića u bezbjednosne strukture. Direktni zahtjevi sa početka 2019. za smjenu direktora Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretena Radonjića i guvernera Centralne banke (CBCG) Radoja Žugića dočekani su tako da je premijerov prijatelj pošao na mjesto predsjednika Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka, dok se Đukanovićev školski pravio mrtav, nadajući se da će medvjed proći.
Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica polemiše sa Zoranom Pažinom, koji je naknadno od Brisela naučio da tri nije isto što i dva, iako bi morala da zna da je odlazeći ministar pravde dovoljno mudar da je javno ne bi prozivao da se povuče, a da prije toga nije konsultovao prvog, odnosno prva dva čovjeka partije. Tada i države.
Tragikomično za DPS je što sada nova vlast može da stekne kredibilitet kod, prema njoj, sumnjičavih zapadnih partnera tako što će izmijeniti zakone o MUP-u i CBCG, postavljajući na rukovodeća mjesta mjesta kvalitetne i nezavisne kadrove, umjesto magistra Veljovića i doktora Žugića.
Prosto, kao što su DPS i SDP ili kasnije SD mijenjali zakone o MUP-u poigravajući se policijskim kadrovima, tako sada nova vlast može izmijeniti zakon, koristeći najbolje demokratske standarde. Ili, kao što je DPS svojevremeno promjenom zakona smijenio Ljubišu Krgovića, pravdajući to organizacionim promjenama, sada nova vlast može smijeniti Žugića i po, modelu Hrvatske, predlaganje guvernera CBCG dati Skupštini, umjesto što o tome odlučuje Đukanović.
Licitacija o kadrovima koji se puštaju niz vodu je počela.
Govori se o potrebi da se DPS oslobodi 5-6 kadrova.
Vratimo se Branimiru Gvozdenoviću sa početka priče. On će vjerovatno biti prvi kamen koji će DPS izbaciti iz svojih cipela. Ali ne zbog toga što je uradio nešto nezakonito, već zbog toga što, kako se spekuliše po partijskim kuloarima, nije dostavljao pouzdane podatke sa terena. Što je, kako vide u vrhu DPS-a, doprinijelo izbornom porazu.
Ako bi prepjevali dio saopštenja DPS o “kadrovskim reformama“, ono bi glasilo - dobre cipele se ne bacaju zbog nekoliko kamičaka.
Ali su oni u DPS cipelama stajali toliko dugo, da su zasigurno dobro oštetili i obuću i stopalo.
Đukanović je sada kao obućar koji treba da cipele opet napravi udobnim za DPS, bilo da izbaci nekoliko kamenčića iz njih ili da ih zakrpi.
Dokazao je već da to mu nije problem, kadgod je bio ugrožen njegov interes. Ali, tada je bio lider partije na vlasti. U opoziciji mnogo više žulja i mnogo se teže krpi. Zato ne treba vjerovati u svijetlu budućnost DPS-a.
Bonus video:
