Donedavno su autoritarni kapitalistički režimi poput onih u Rusiji i Kini bili smatrani plutokratskim: Putinova vlada, dobro poznata po tome da njome dominiraju moćni oligarsi poput Jurija Kovalčuka, Genadija Timčenka i braće Rotenberg; i Komunistička partija Kine, koja je tokom posljednjih nekoliko decenija omogućila procvat sada poznatih 1000 milijardera u toj državi, uključujući Zhong Shanshana i Ma Huatenga.
Ali, danas su liberalno-demokratske države te koje sve više poprimaju ovo plutokratsko obilježje. Nova administracija Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama najnoviji je primjer. Njegov „klub milijardera“ čine Elon Musk, Howard Lutnick, Vivek Ramaswamy i nekoliko drugih. Musk treba biti imenovan za šefa novog „odjela za efikasnost vlade“ koji ima za cilj smanjiti „vladino rasipanje“ za nekih dvije hiljade milijardi dolara i smanjiti „pretjeranu“ državnu regulaciju.
Slični potezi događali su se i u Indiji pod vladom Narendre Modija, koja je okupila šačicu tajkuna kao što su Mukesh Ambani, Gautam Adani i Sajjan Jindal, s ciljem promocije politika „pogodnih za poslovanje“ i daljnje neoliberalizacije ekonomije. Takav zaokret u korist vladavine milijardera ponavlja se u nekoliko drugih liberalnih demokratija širom svijeta, uključujući Brazil, Južnu Koreju, Tajvan i Tursku.
Globalni prelazak na plutokratiju
Kako onda razumjeti ovaj globalni prelazak na plutokratiju, u kojem oligarsi milijarderi ne samo da imaju kontrolu nad ekonomijom, već, što ranije nije bio slučaj, dominiraju i politikom?
Važno objašnjenje leži u onome što neki analitičari vide kao strukturalnu promjenu u globalnoj ekonomiji od neoliberalizma, koji daje prednost mehanizmima „slobodnog tržišta“ kao načinu rješavanja ekonomskih koliko i socijalnih problema, prema neofeudalizmu, koji opisuje vrijeme ekstremne nejednakosti u kojem rastuća potklasa služi potrebama šačice mega bogatih ili kako to kaže akademik, Jodi Dean: „Nekoliko milijardera, milijarda radnika u nepovoljnom položaju“.
Ovaj neofeudalni sistem očituje se u današnjemm nezapamćenom porastu globalne nejednakosti. Od 1980-ih, nejednakost prihoda, na primjer, naglo se povećala širom svijeta. Taj se trend primjećuje u gotovo svim vodećim industrijaliziranim zemljama i glavnim tržištima u nastajanju, koja zajedno predstavljaju otprilike dvije trećine svjetske populacije. Povećanje je posebno izraženo u SAD-u, Kini, Indiji, Brazilu i Rusiji, upravo u onim zemljama u kojima, kao što je ranije spomenuto, vlada plutokratija. U Indiji je jaz između bogatih i siromašnih sada veći nego što je bio pod britanskom kolonijalnom vladavinom.
Možda najbolji primjer takvog neofeudaliza je ono što se dešava u trenutnoj „ekonomiji platformi“, u okviru koje mali broj tehnoloških kompanija, npr. Apple, Google, Meta, Uber i Airbnb, postao super bogat i eksploatatorski. Ove kompanije su obogatile svoje vlasnike/dioničare, pretvorivši ih u tzv. (centi)milijardere oslanjajući se većinom na jeftinu radnu snagu i/ili nesiguran rad (precarious labour), kao i pogodne državne porezne i investicijske poticaje.
Autoritarni kapitalizam Rusije i Kine je budućnost?
I upravo potreba da se osiguraju povoljne porezne i investicijske politike i potreba da se nastavi stvarati ogroman profit pomažu objasniti sve veću uključenost poslovnih tajkuna u današnju vladu. Ljudi poput Trumpa, Muska, Adanija i Berlusconija mogu se predstavljati kao ljudi „iz naroda“, ali njihova je politika usmjerena uglavnom na povećanje korporativnih profita i tržišnih udjela smanjenjem poreza, pružanjem atraktivnih poslovnih poticaja, zaštitom domaće industrije ugrožene stranom konkurencijom i ukidanjem vladinih ekoloških i investicijskih propisa za koje smatraju da im stoje na putu.
Neofeudalna ekonomija/politika odstupa od neoliberalizma u većem stepenu prisile potrebnom za stvaranje ranije neviđenih profita koji su omogućili uspon globalnih milijardera. Takav je autoritarizam potreban kako bi se osigurala jeftina radna snaga čiji je rad nezaštićen i kako bi se državni nadzor i regulacija ekonomija sveli na minimum i bili u skladu s globalnom finansijskom i korporativnom moći.
Ali, ako je neofeudalizam zaista način na koji danas funkcioniše svijet, ako je plutokratija milijardera u porastu, to vjerojatno znači da liberalne demokratije možda sve više idu prema autoritarnim oblicima vladavine. Čini se da je neofeudalno vodstvo ono što je potrebno našim „gig“ (ekonomija honorarnih poslova) ekonomijama i ekonomijama „platformi“.
Znači li to da autoritarni kapitalizam Rusije i Kine možda predstavlja ne iznimke, nego budućnost liberalne demokratije?
Bonus video:
