Povodom teksta "Prevlaka između bure i bonace", autora Miodraga Lekića, Vijesti, 31. 12. 2024; vijesti.me 1. 1. 2025.
S pažnjom sam pročitao tekst "Prevlaka između bure i bonace" Miodraga Lekića, objavljen na portalu Vijesti 1. 1. 2025. Ovaj tekst mi je dao povod da se oglasim u vezi sa već dugo prisutnom zabludom i nerazumijevanjem nekih od temeljnih pitanja vezanih za granicu sa Hrvatskom. U tekstu koji slijedi ukazaću ne neke Lekićeve stavove i ocjene koji su sporni, neki neprecizni, a neki i netačni.
Pokušaću na razumljiv način objasnim suštinu. Za Hrvatsku, granica na kopnu je nesporna. Prevlaka je dio Hrvatske, u okviru je međunarodno priznatih granica Hrvatske i o tome nije spremna da pregovara. Za Hrvatsku je sporna samo granica na moru.
Argumenti Hrvatske se prvenstveno zasnivaju na mišljenju Badinterove komisije, koju je formirao Savjet ministara EU, a čiji članovi su bili predsjednici ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Belgije, Italije i Španije. Badinterova komisija je u mišljenju br. 3 zauzela stav o granicama bivše Jugoslavije, prema kojem su republičke granice kakve su bile u vrijeme raspada Jugoslavije utvrđene kao granice novostvorenih država. Te granice su zaštićene međunarodnim pravom i mogu se mijenjati samo dogovorom između država. To piše u mišljenju Badinterove komisije. Dakle, Prevlaku nije Crna Gora predala Hrvatskoj, već je tako odlučila Badinterova komisija. Uzgred, SR Jugoslavija je još 1996. godine, Sporazumom o normalizaciji odnosa sa Hrvatskom, priznala Hrvatsku u međunarodno priznatim granicama (član 1). To znači da je još tada SR Jugoslavija (a to znači i Crna Gora) faktički priznala da Prevlaka pripada Hrvatskoj, jer to su u to vrijeme, a i sada, međunarodno priznate granice Hrvatske.
Badinterova komisija je svoje mišljenje zasnovala na načelu uti possidetis iuris, u doslovnom prevodu "ono što posjedujete po zakonu". Taj princip je opšte prihvaćen u međunarodnom pravu i primjenjuje se i na razgraničenje država nastalih disolucijom. Osim Jugoslavije, primijenjen je i na raspad Sovjetskog Saveza, kao i na razdvajanje Čehoslovačke.
Badinterova komisija se ponekad neprecizno naziva arbitražom, što ona nije bila, jer je zasnovana na odluci Savjeta ministara EU kao savjetodavno tijelo, a ne sporazumom stranaka za rješavanje njihovih sporova. Mogla bi se osporavati, striktno pravno, obavezujuća snaga mišljenja Badinterove komisije, koja su prevashodno savjetodavnog karaktera. Ali s obzirom na autoritet koji stoji iza Badinterove komisije, te da su mišljenja Badinterove komisije postala faktički dio međunarodnog pravnog poretka, osporavanje ne bi bilo svrsishodno. Pozicija Crne Gore nije takva da sada može osporavati ono iza čega stoji tzv. međunarodna zajednica.
Lekić granice republika u vrijeme raspada neprecizno naziva "avnojskim". Nije u cjelosti tako. Po avnojskim granicama Crna Gora je izgledala malo drugačije. Nakon rata, 40-ih godina, izvršena je razmjena teritorija sa BiH. Sutorina, koja je po avnojskim granicama bila dio BiH, ušla je u sastav Crne Gore, a dva sela u Pivi (Kruševo i Vučevo) su tom razmjenom postala dio BiH. Prema legendi, tu razmjenu su dogovorili Blažo Jovanović i Đuro Pucar. To je nebitno za ovu temu (može biti interesantno za kafanske priče). Sem toga, Slovenija i Hrvatska su 50-ih godina dogovorom napravile korekcije svojih granica. Dakle, ne radi se o avnojskim granicama, već o granicama koje su postojale u vrijeme raspada SFRJ.
Lekić se poziva na prirodne granice, tvrdeći da zalivi mogu imati samo jednog vlasnika. Ni to nije tačno. Kad je Lekić već pomenuo Piranski zaliv, trebao je znati da je taj zaliv podijeljen odlukom međunarodne arbitraže; tri četvrtine Piranskog zaliva su pripale Sloveniji, a jedna četvrtina Hrvatskoj.
Posebno bih skrenuo pažnju na pozivanje gospodina Lekića na istorijske granice. Pominjanje istorijskih granica bi svakako trebalo izbjegavati. To nije samo besmisleno s aspekta međunarodnog prava, već je i opasno. Gospodin Lekić bi kao iskusan diplomata, sa zavidnim poznavanjem istorije, trebao znati da je pozivanje na istorijske granice barut koji je lako potpaliti. Posebno na Balkanu. U međunarodnom pravu pozivanje na istorijske granice u odnosu na utvrđivanje granica novostvorenih država nastalih osamostaljenjem nema težinu. U suprotnom, ako bi istorijske granice postale relevantan faktor za utvrđivanje granica, nastao bi haos. Posebno zbog brojnih promjena granica tokom istorije i sklonosti ljudi da se pozivaju na ono što im odgovara, a da preskaču ono drugo. Sindrom švedskog stola. Svrha principa uti possidetis jeste upravo da se izbjegne haos do kojeg bi dovelo pozivanje na istorijske granice. Crna Gora se može pozivati na prirodne i istorijske argumente jedino kod razgraničenja na moru, jer tamo uti possidetis princip nije primjenljiv.
Pričom o prirodnim i istorijskim granicama, te indirektnim prijedlogom za promjenu granica se nepotrebno dižu tenzije. To posebno treba izbjegavati u ovom osjetljivom trenutku, kad su odnosi sa Hrvatskom narušeni, a Crna Gora se nalazi u predvorju Evropske unije.
Ono oko čega se možemo složiti jeste da ovo pitanje treba konačno riješiti. Ali, ne na način koji zastupa Lekić. Šansa da će se Hrvatska pregovorima ubijediti da se odrekne Prevlake ne postoji. Ako je ikada takva šansa postojala, uništena je napadom na Dubrovnik i Konavle. Dokrajčena je Rezolucijom o Jasenovcu, na koju se u Hrvatskoj gleda kao na prst u oko Hrvatskoj. Bombardujete Dubrovnik, poharate Konavle, napravite logor u Morinju, sad proglašavate nekakve rezolucije koje ni Srbija nije bila spremna da usvoji, pa nakon svega očekujete da vam Hrvatska pokloni dio svoje teritorije?! Uzdržaću se i neću napisati ono što o tom mislim. Dovoljno sam bio jasan. Ako nije jasno, stavite prst na čelo i razmislite.
Vjerujem da su u Hrvatskoj spremni da razgovaraju. Ali, ne vjerujem da postoji i najmanja šansa da bi u tim pregovorima Hrvatska donijela odluku da se odrekne Prevlake. Pokušajte samo na trenutak da se stavite u cipele hrvatskih zvaničnika i zamislite reakcije u Hrvatskoj, ako bi se donijela odluka kojom bi se Hrvatska odrekla Prevlake u korist Crne Gore. I najumjereniji Hrvati se ne bi tek tako pomirili sa predajom Prevlake Crnoj Gori.
Što ako se odista bude pregovaralo i o Prevlaci i ti pregovori propadnu? Međunarodni sud pravde, ili arbitraža? Da, ali kako? Kako se misli ići na međunarodnu arbitražu, ili sud, ako Hrvatska to odbije? Najviši zvaničnici Hrvatske su više puta ponovili stav da za Hrvatsku ne postoji nikakvo sporno pitanje u pogledu Prevlake, te da se može razgovarati jedino o granicama na moru. Prema međunarodnom pravu to znači da se arbitraža ne može ni uspostaviti, niti Međunarodni sud pravde može odlučivati. Nema tog međunarodnog suda, niti arbitraže pred koje država mora izaći ako to ne želi i neće. Koji je to mehanizam koji stoji na raspolaganju Crnoj Gori da natjera Hrvatsku da prihvati rješavanje spora arbitražom? Nema ga. Moglo bi biti drugačije, hipotetički, da je Crna Gora u EU, a Hrvatska nije. Pa da se onda vrši neka vrsta pritiska, uslovljavanja. Situacija je obrnuta. Što onda?
Ne bih volio da se gospodin Lekić uvrijedi, jer ga veoma poštujem kao čovjeka visokog obrazovanja, eruditu i intelektualca, čije tekstove rado čitam i iz njih učim. Ali, sva ta priča oko prirodnih i istorijskih granica, pregovora koji mogu voditi ka tome da Prevlaka postane dio Crne Gore nije realna. Od toga nema ništa. Treba imati petlju pa to jasno i glasno kazati. Makar po cijenu da budete izloženi napadu "patriota".
Prevlaka je završena priča, ma koliko se to nekom ne dopadalo. Sva ta priča oko prava Crne Gore na Prevlaku jeste gubljenje vremena i uzaludno traćenje energije. Crna Gora treba da se fokusira na rješavanje granice na moru, gdje ima jake argumente da dođe do povoljnog razgraničenja.
Ono oko čega se apsolutno slažem s Lekićem je da Crna Gora konačno treba da napravi taj korak i uđe u pregovore sa Hrvatskom. Bespotrebno je izgubljeno mnogo vremena. Nadam se da Hrvatska neće uslovljavati članstvo Crne Gore u EU pozivanjem na neriješenu granicu na moru. Ali se to konačno mora riješiti i ne vidim nijedan ubjedljiv razlog zašto se dosad nije ušlo u rješavanje tog pitanja. Zar se uvijek problemi moraju gurati ispod tepiha? Tamo se ne mogu riješiti.
Najbolji način bi bio da se spor oko granica na moru riješi bilateralnim dogovorima, čime bi Hrvatska i Crna Gora pokazale zrelost i dobrosusjedski odnos zasnovan na uzajamnom poštovanju. Nažalost, ne vjerujem da će se to desiti. S obje strane granice postoje usijane glave. U Hrvatskoj postoje krugovi koji trenutni privremeni režim smatraju ponižavajućim za Hrvatsku. Kako god da se napravi dogovor, bilo bi nezadovoljnika koji bi graktali o izdaj i veleizdaji. Radi se o vrelom krompiru, toliko vrelom da ga niko ne želi imati u rukama. Sumnjam da će političari s obje strane granice biti spremni da prihvate rizik da budu prozivani zbog izdaje. Zato vjerujem da će se na kraju spor oko granice na moru rješavati pred međunarodnom arbitražom, ili sudom.
Šanse da Prevlaka pripadne Crnoj Gori su otprilike jednako velike kao da Sutorina pripadne BiH. Nikakve. Po istom principu. Znam da se mnogima neće dopasti moj stav. Marim ja. Kome se ne dopadaju činjenice nema problem sa mnom, već sa činjenicama.
Autor je profesor emeritus Pravnog fakulteta Kjušju univerziteta
Bonus video:
