Exit

Od trenutka kada je profesor Krivokapić predložen za mandatara, skoro sva pažnja političke javnosti u Crnoj Gori usmjerena je ka idejama koje se tiču formiranja nove, demokratske i reformske Vlade Crne Gore. Samo se uzgred u pojedinim analizama i to više kao podsjećanje pomene da će opozicioni DPS imati vanredni kongres u decembru ove godine. Za ukupnu političku scenu u Crnoj Gori važno je da u fokusu javnosti imamo refleksije i o tom događaju koji nije važan samo za članove DPS-a, već i za crnogorsku politiku u cjelosti.

Osmi kongres DPS-a kao Osma sjednica CK SK

Jedan od važnijih događaja u istoriji komunističke Jugoslavije bila je Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Na toj sjednici održanoj u septembru 1987. u Beogradu Slobodan Milošević je srušio Ivana Stambolića i preuzeo vođstvo partije. Najava takve vrste promjene uoči kongresa i promjena koja se potom u partiji i desila mnogima je nagovijestila brzi krah Saveza komunista i jugoslovenske države. Pokazalo se da je to bio i krah potencijala te partije da, u susret padu Berlinskog zida i opštoj pluralizaciji u srednjoj i istočnoj Evropi, uđe u proces sopstvene transformacije i reformi kako bi i srpsko i jugoslovensko društvo napredovalo.

Vrstu najave kraha DPS-a na izborima nakon njihovog Osmog kongresa predstavljala je programska promjena partije kojom je DPS upravo od svog Osmog kongresa postao prepoznatljiv kao kleronacionalistička politička organizacija. Najava predsjednika DPS-a koji je i predsjednik države da će se baviti osnivanjem svoje crkve naišlo je na osudu i građana Crne Gore i međunarodnih autoriteta. Ovaj Đukanovićev zahvat bio je toliko drastičan i hazarderski potez da je samo sreća mogla da ga sačuva od poraza. Ni fortuna ovog puta nije bila na njegovoj strani. Poput Miloševića koji je jednim potezom survao partiju u provaliju, tako je i Đukanović svojim kleronacionalističkim potezom zakucao sudbinu DPS-a kao gubitnika na izborima koji su uslijedili.

Vanredni kongres: reforme ili propadanje

Najavljujući novi kongres DPS-a za decembar ove godine, Milo Đukanović je izjavio da su partiji neophodne kadrovske promjene kako bi povratili izgubljeno povjerenje. Kada je riječ o kadrovskim rješenjima u DPS-u, tu su dvije stvari posebno važne.

Prvo, reforma partije nakon izbornog poraza podrazumijeva da onaj ko je najodgovorniji za taj poraz treba da se skloni. Niko nema dilemu da je upravo Đukanović najodgovorniji za loš rezultat svoje partije na parlamentarnim izborima koje smo imali 30. avgusta. Teško bi bilo razumjeti kako se to u DPS-u uspostavlja odgovornost ako onaj koji je najodgovorniji u tom lancu prvi ne odlazi sa funkcije. Ukoliko se, dakle, ne kandiduje ponovo za predsjednika DPS-a Đukanović će poručiti svima, a prije svega članovima DPS-a, da je spreman za odgovorne poteze i za prepuštanje vođstva stranke boljim kandidatima. Ukoliko se, ipak, kandiduje, to će DPS da vodi u dalji pad i za koju godinu ta stranka će imati sudbinu slilčnu sudbini stranke Borisa Tadića u Srbiji nakon njegovog poraza na izborima 2012. godine.

Drugo, nije svejedno ko će zamijeniti Đukanovića na mjestu predsjednika DPS-a. Ako se zaista ide u potrebnu reformu partije, onda bi bilo realno da se i stara garda DPS-a, ali i mlađi tvrdolinijaši povuku. Ukoliko u DPS-u žele da sačuvaju stranku, trebalo bi da je povede neko od mladih “lavova” koji ima kapaciteta da pokaže otvorenost i drugačiji pristup. Možda u ovom trenutku nije jasno ko bi to mogao da bude, ali se zna sledeće - ni među mladim “lavovima” DPS-a nijesu svi reformski usmjereni političari. Ako bi za nasljednika Đukanović postavio mlađi a poslušan i tvrdolinijaški kadar, to ne bi vodilo nikuda. Potrebna je autonomna ličnost, sa svježom i snažnom energijom, otvorenošću za komunikaciju sa svim drugim partijama i sa reformskim usmjerenjem.

Dostojanstven odlazak iz crnogorske politike

Đukanovićeva politička ličnost previše je opteretila Crnu Goru insistiranjem na svađalaštvu i podjelama. On je kao političar postao simbol nestabilnosti i nereda u društvu i kočničar napretka ove države i društva. U Crnoj Gori je ostao bez uporišta kod građana, a u međunarodnoj zajednici bez i jedne ozbiljnije podrške. Istraživačima će sigurno biti neobičan fenomen da čovjek za čije se djelo vezuje obnavljanje nezavisnosti države u samoj toj državi ne uživa ugled kakav bi u drugim zajednicama imao. Momenat je da se povuče i da se u dužem periodu odmara od politike.

Zbog svega toga bi razumno bilo pretpostaviti da je Đukanovićev plan da u ovom prelaznom periodu do narednih predsjedničkih izbora za sebe obezbijedi ono što se u diplomatskim krugovima već neko vrijeme pominje kao exit - dakle, poželjni scenario i dostojanstveni način za njegov izlazak iz politike. On je to i najavio pominjanjem radikalnih rezova i kadrovskih promjena na predstojećem vanrednom kongresu DPS-a. To bi bio i racionalni pristup u datim okolnostima. Đukanovićeva kooperativnost u dosadašnjim fazama tranzicije vlasti je signal da on upravo tako i razmišlja. Takvo njegovo djelovanje donijelo bi korist i DPS-u i Crnoj Gori.

Autor je direktor Društva za istraživanje politike i političke teorije