Tokom godine globalne pandemije bivša vlada sprovela je eksperiment u kojem je zbog 17 zaraženih u Tuzima stavila u izolaciju cijelu opštinu. Pandemija sada za državu ne djeluje strašno kao prošlog marta, a nova Vlada ipak nastavlja sa eksperimentima kojima iz drugih, njima poznatih, razloga izoluje cijele narode.
Vijest nad vijestima, za našu zbilju, ostao je 4. decembar. Datum koji za crnogorske prilike spada u one koje će obilježiti njenu istoriju. U Crnoj Gori se dogodila prva promjena vlasti od 1945. godine, i prvi nenasilni prenos poluga upravljanja. Prethodila su tome tri mjeseca predigre. Preduga za mandatara i pobjednike na izborima. Bio je to dugi period javnih i tajnih susreta, pregovara i ubjeđivanja. Na kraju se rodila nova Vlada, uz nadu da se nije tresla gora, a rodio miš.
Premijerov ekspoze je djelovao kao da ga je napisao kandidat za premijera Švedske ili neke druge uređene države, gdje ne postoji potreba za zaštitom posebnih prava manjina. Pošto se to podrazumijeva kada se govori o pravima njenih državljana. Pomislih, takođe, da je riječ o izboru Vlade Velikog vojvodstva Luksemburga zbog odjeljka o ekonomskom razvoju, pošto tumačim da se i on podrazumijeva, i da se investicioni projekti samo nastavljaju. Možda zato nije htio da troši previše riječi o tome. Međutim, kako je ovo Crna Gora, država na Balkanu, ne nalazim opravdanje za izostavljanje dijela o posebnim pravima manjina. Ovaj drugi, meni interesantan odjeljak, može se opravdati. Mandatar je izjavio da ne posjeduje neophodne inpute, koje je morala dostaviti odlazeća vlast. To opravdanje je razumljivo. Ni nama u Tuzima nijesu pružali uvid, niti proslijedili najosnovniju bazu podataka korisnika komunalnih usluga sa našeg područja, što se moglo uraditi jednim „klikom“. Kako bi onda novoj vlasti, svojim političkim oponentima, pružali podatke koji bi im znatno olakšali posao.
Dok se u Skupštini raspravljalo o ekspozeu, pored impozantnih diskusija poslanika Medojevića i Abazovića, te veoma simpatičnog „Breda Pita“, poseban utisak na mene su ostavile „krokodilske suze“ nove opozicije i njihov lament nad činjenicom da u novoj Vladi nema predstavnika manjina. „Suze“ onih koji bi, da je igrom slučaja bilo nekog predstavnika manjina u predlogu nove Vlade, priredili njihov javni linč i koje bi zakovali za stub srama. „Suze“ onih koji su oko sebe okupili samo lojalne predstavnike nacionalnih manjina, bilo u svojoj partiji, ili u široj koaliciji. „Suze“ i lamenti istih onih koji za tri duge decenije vladavine nisu uspjeli da iznjedre makar jednog Albanca ministra iz svojih redova.
A, u novoj Vladi će Dritan Abazović pokrivati najvišu funkciju koju je jedan Albanac do danas pokrivao u Crnoj Gori. Očigledno je da tu funkciju nije zavrijedio kao poslušnik, niti kao predstavnik albanske manjine.
Dok je bivša vlast opstajala na podjelama, na navodnom promovisanju građanske opcije, polarizacijom i suprostavljanjem manjina, okrećući ih jedne protiv druge, raznim podmetanjima i aferama, uspijevali su uvijek da sebe predstave kao jedine i vrhunaravske spasioce građanske Crne Gore, koja je kao takva prihvatljiva za zapadni svijet. U to ime, izvršili su poharu! Dok smo se mi bavili jedni drugima kao akteri predstave u režiji DPS-a, oni su bez ustezanja naplaćivali svoj „patriotizam“ i usluge održavanja građanskog mira.
Međutim, moramo biti svjesni da je takav građanski koncept Crne Gore neodrživ, jer je manjinama važniji identitet, više nego i investicije. Važnija im je sopstvena kultura nego predizborno asfaltiranje nekoliko kilometara puta. Smatram da će se manjine lakše uklopiti u koncept kohabitacije različitih, nego u koncept poharane, ali „građanske“ Crne Gore. Zato smo i javno prozvani kada smo prihvatili razgovore sa mandatarom. Te razgovore smo prihvatili jer smo svjesni činjenice da se sistem može mijenjati isključivo participacijom u rješavanju nagomilanih problema, ali i svjesni činjenice da smatramo da državi pričinjava veću štetu oportunizam političkih grabljivaca nego pošteni predstavnici nacionalnih zajednica koje žive u Crnoj Gori.
U više navrata izjavljivao da bi nam bilo lakše sa „četnicima“ (kako bivša vlast naziva novu Vladu) nego sa „lopovima“ (kako nova vlada naziva odlazeći režim). Trebalo je biti lakše sporazumjeti se sa onima koji znaju šta znači sačuvati svoj identitet, nego sa onima koji će za račun očuvanja tog identiteta opljačkati i svoje i naše. Zasad ova vlada to nije dokazala, niti je išla dalje od počeka 90-ih, kada u vlasti nije bilo mjesta za manjine. Ona mora preći sa riječi na djela i dokazati da je zaista za suštinsko uključivanje manjina u proces donošenja odluka i sprovođenja istih.
Na kraju, svaka vlast u Crnoj Gori, svoj legitimitet treba da crpi iz podrške koje joj manjine pružaju. Neuvažavanje ove činjenice nas je dovelo do toga da smo danas daleko od onoga što su bila očekivanja od promjena. Istorija se, gospodo, ne pravi bez manjina!
Kao pojedinac i kao predstavnik svoje političke partije, bio sam veoma zainteresovan da se dogode promjene, iako svjestan da promjena sama po sebi ne znači da će biti bolje! Ali, ako se teži boljem, makar i deklarativno, onda se promjena mora podržati! Neki su potrčali i odmah isključili mogućnost čak i razgovora o svojoj eventualnoj participaciji u novoj Vladi, zaboravivši da su mandat od naroda dobijali da predstavljaju interese zajednice, a ne svoje lične. Smatram da je isključivost odlika ili neukih i uplašenih, ili unaprijed napravljenih dilova. I zato je moj stav, i stav moje koalicije, da o promjenama valja razgovarati, i da ih valja podržati. Nekada iz puke radoznalosti, nekada i ličnim pregnućem, da se dâ lični doprinos stvaranju boljeg ambijenta u Crnoj Gori, i regionu. Stoga i podržavam ono što je konačni stav koalicije kojoj pripadam, sve dok naša koalicija bude funkcionisala u duhu predizbornog sporazuma. A to je, svi u vlasti, ili svi u opoziciji!
Autor je predsjednik Demokratskog saveza Albanaca
Bonus video:
