Država je utvrdila da prirodna bogatstva na sjeveru predstavljaju osnovu za ekonomski razvoj tog područja koje može donijeti veliku ekonomsku korist, ali nije jasno zašto građani nerazvijenih područja plaćaju subvencije nekom unaprijed poznatom investitoru da bi on zarađivao, umjesto da lokalno stanovništvo ima konkretne koristi.
Kontroverzne i, po mnogo čemu, privilegovane mini hidroelektrane (mHE), od rijeka neprirodno prave ponornice i usmjeravaju ih pod zemlju, a građanima nerazvijenih područja, i svima nama, zavlače ruku u džep ili nas slikovito “šišaju na struju”!
Prvobita najava iz Vlade o ekonomskom razvoju jednog područja, trebalo je da prati postepeni rast standarda stanovništva na lokalitetima gdje se obavlja djelatnost i proizvodi “preskupa” zelena energija. U stvarnosti, izgradnja mHE na sjeveru je samo deklarativno razvojna priča, bez i jednog ozbiljnog primjera da je, zaista, došlo do poboljšanja standarda stanovništva.
Da li su se na sjeveru povećali prihodi lokalnog stanovništva, uslovi života, sam ambijent življenja ili bilo koji drugi standard u normalnom svijetu? Naravno da nijesu, pa se postavlja logično pitanje kakvi su to virtuelni standardi u mjerenju razvoja određenog područja koje pokušava, silom prilika, da nametne Ministarstvo ekonomije?
Postojećih 12 mini elektrana, koje proizvode alternativnu energiju, opslužuju u prosjeku po tri zaposlena radnika. Subvencije su, kako je objavljeno, tokom prošle „sušne“ godine iznosile 2.700.000 eura za 12 mHE što znači oko 225.000 eura po elektrani. Preslikano na broj novootvorenih radnih mjesta to iznosi 75.000 eura po jednom godišnje, ili za 12 godina, koliko traju subvencije, čak 900.000 eura za samo jedno radno mjesto!
Sve da i po pet radnika opslužuje mHE ova brutalna statistika se, u bitnom, neće promijeniti. “Malo li je” za kolektivno decenijsko šišanje, što bi rekao jedan univerzitetski profesor iz Momišića.
A, zamislite samo, kakvi bi bili standardi crnogorskog zdravstva da se za radno mjesto vrhunskog hirurga izdvaja, na primjer, više od 6.000 eura mjesečno?
Najveća je zabluda što se investitori u odbrani svojih investicija brane tvrdnjama da je obezbijeđen minimalni ekološki protok?! Koja je metodologija korišćena za tu mjeru, koje su to istintucije potvrdile ili je to, kako reče jedan od investitora, sve unaprijed izračunato na bazi prakse u okruženju… U svakom slučaju i taj broj je skrojen tačno prema mjeri investitora.
Priču o obnovljivoj energiji mogu progutati ljudi koji ne znaju šta je priroda ili koji ne prepoznaju značaj rječnog toka za jedno područje. Mnogi ne znaju šta je jutarnja izmaglica, ni kružni tok vode u prirodi, pa kako će shvatiti značaj mikro klime i obnovljivost izvora...
Investitoru je kristalno jasna računica, a razvojni doprinos lokalnoj zajednici, uz svu podršku države, i dalje virtuelan. Kako laiku objasniti da je u dijelu sela pljusak, a u drugom dijelu ne kapnu ni tri kapi?
Gazde mHE su postali, većinom, oni dobro informisani, i politički dobro umreženi, tako da su spremni ušli u „trasparentan“ proces. Pogotovu, što je država „prepoznala“ (najviše korištena riječ vlasti), i omogućila im pristup fondovima iz kojih su koristili sredstva pod povoljnim uslovima. IRF je u tome prednjačio.
Ako državni fond daje veoma povoljne kredite za zapošljavanje ovako malog broja ljudi i ako je projekat u startu toliko profitabilan, zašto dodatno davati subvencije iz džepa sluđenih ili ojađenih građana? Zar gazdama nije bio dovoljan profit iz prirodnih resursa datih na korišćenje više od deceniju?
Bonus video:
