Pandemija je potvrdila da su zdravstvo i obrazovanje naši najotporniji sistemi, velikim dijelom i zbog toga što su još uvijek značajno oslonjeni na „kredite“ iz bivše zajedničke države. U Jugoslaviji su prosvjeta i zdravstvo podrazumijevali društveni ugled u zajednici, bili su sveobuhvatni i uglavnom besplatni. Decenije tranzicije su značile njihovu laganu i sigurnu degradaciju. (Tako su sve manja primanja zaposlenih polako vodila i ka sve većoj feminizaciji ovih struka, u kojima sada dominantan broj zaposlenih čine žene i to upravo u „bazi“, odnosno na pozicijama koje suštinski nose teret struke.)
U nizu razloga koji su doprinijeli relativnoj očuvanosti ovih sistema, svakako treba ukalkulisati činjenicu da se ka prosvjeti i zdravstvu, i pored svega, još uvijek usmjeravaju osobe koje imaju izraženije humanističke i društveno odgovorne porive. To je onaj nevidljivi a značajni dio društvenog kapitala o kojem se malo govori, a koji nikako ne smije biti izgubljen.
Na drugoj strani, u nizu razloga koji su doprinosili degradaciji ovih sistema, važno mjesto ima partijsko zapošljavanje i imenovanja, osobito kada su u pitanju rukovodeće pozicije. Ta praksa je učestala naročito nakon obnove nezavisnosti 2006. godine. Lagano je razjedala oba sistema, ali im ipak nije „došla glave“. Sada su pandemija i istovremene političke promjene postale dodatni izazov.
Reklo bi se da je Crna Gora odista bogata država, kada u jeku pandemije višedecenijski vrsni pedijatar i humanista može dobiti otkaz. Nekome ko nije stručnjak za prava iz radnih odnosa, prilično je teško prosuditi koliko su teška formalno-pravna ogrešenja načinjena u pokušaju povratka doktora Nebojše Kavarića na staro radno mjesto. Možda je on zaista, slijedom određenih poteza, „sam sebi dao otkaz“, ali odgovorna i na javnom interesu zasnovana uprava nije smjela „samoj sebi dati otkaz“. Razumno je zapitati se zašto je moralo biti ovako u trenucima kada se Crna Gora suočava sa hroničnim nedostatkom medicinskog osoblja, a ljekari već odavno odlaze iz našeg zdravstvenog sistema; kada se sve veći broj građana suočava sa problemima pristupa čitavoj lepezi ostalih i zdravstvenih usluga, mimo onih koje uzrokje kovid-19.
Na drugoj strani, primjer koji na neki način legitimiše smjene na rukovodećim pozicijama je trenutak kada jedan ljekar u duelu sa ministricom potcjenjuje matematičku pismenost cijele nacije i na nedopustiv način manipuliše statističkim podacima kao krunskim dokazom u prilog „kvaliteta“ bivše vlasti. Upravo zbog toga je važno da se crnogorske institucije profilišu kao nezavisne i profesionalno neupitne, depolitizovane i spremne da se odgovorno prilagođavaju novim izazovima.
Zdravstveni sistem je trenutno onaj od kojeg zajednica mnogo očekuje. Izvjesno je da on nema resurse koji mogu podnijeti dodatne unutrašnje tenzije, gubitak energije zaposlenih, njihovu bojazan ili nesigurnost kada je u pitanju radno mjesto. Ne smiju se osnaživati ni revanšizam s jedne, ni tvrdokornost s druge strane. Pravi zadatak bi bio da se osnažuju entuzijazam i svijest o tome da su svi ljekari i medicinsko osoblje, bez obzira na političku pripadnost, na istom zadatku očuvanja ljudskog kapitala Crne Gore. Zato se zdravstveni sistem od partitokratije „ne liječi“ u uslovima pandemije, ili se to čini na krajnje odgovoran i obazriv način.
Kada su aktuelne smjene u pitanju, valja znati da je u zdravstvu gotovo nemoguće prevariti - samo pacijente. Bez obzira što neko slovi kao (nečiji) „partijski kadar“, za njega/nju se ipak zna da li je dobar ljekar/ka i humanista. I to jeste najvažnije, a takve ljude je potrebno sačuvati. Zato je u izvjesnom smislu indikativan i opominjuću slučaj doktora Nebojše Kavarića. Zato je nemoguće ne zapitati se je li bilo boljeg i za zdravstvo i pacijente korisnijeg načina rješavanja problema radnog angažmana doktora Kavarića i da li bi se sa istom formalno-pravnom neumoljivišću postupilo u slučaju ljekara neke druge političke preferencije.
Velika je potreba građana ove zemlje da, nakon mirne smjene vlasti na posljednjim izborima, vjeruju novoj vlasti, njenoj iskrenoj posvećenosti reformama i otklonu od revanšizma. Najveći izazov će ipak ostati u domenu „kvarljivosti ljudskog materijala“, inače glavnog krivca zbog kojeg se zaboravljaju jednom naučene istorijske i svake druge lekcije. Zato bi valjalo da se u zdravstvu postupa sa punom sviješću da su Crnoj Gori potrebni svi dobri stručnjaci bez obzira kojoj politčkoj orijentaciji pripadali.
Crnogorski pacijenti nisu zaslužili da sumnjaju u dobre međuljudske odnose, posvećenost struci, ljudski i profesionalni obzir i odgovornost onih koji odlučuju o njihovim životima. Teško je razlučiti kada su nama i našim najbližim pomagali „naši“, a kad „njihovi“. Zato se ljekari/ke nikada ne smiju dijeliti na „naše“ i „njihove“, ne samo zbog kredibiliteta ljekarske struke već prvenstveno zbog pacijenata koji očekuju pomoć, a ne podjele.
Autorka je profesorica književnosti i poslanica u Skupštini Crne Gore
Bonus video:
