STAV

Zarada ne zastarijeva

U crnogorskom običajnom pravu zarada se zvala: muka, tekovina, stečevina, zamuka, krvoločina, koji termini simbolično upućuju na to da je ona stečena mukotrpnim radom, znojem i trudom
75 pregleda 1 komentar(a)
isplata novca, novac, Foto: Shutterstock.com
isplata novca, novac, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 07.12.2017. 10:28h

Paktom crnogorskih sindikalnih centrala (zastupnika interesa vlasnika kapitala - contradictio in adiecto) i organizacije crnogorskih poslodavaca (koji radnika tretiraju kao objekt a ne subjekt, i kao sredstvo za stvaranje profita) uz sadejstvo tzv. predstavnika struke i nauke, sačinjena je, u nadležnom resoru izvršne vlasti, protivno ideji uma, slobode, pravde i nauke, konstrukcija radne verzije nacrta Zakona o radu (naziv širi od sadržine, suštine i svrhe), kojim je predviđeno da novčana potraživanja (izuzev doprinosa za socijalno osiguranje), zastarijevaju protekom roka od četiri godine od sticanja iustus titulusa.

Novčana potraživanja po osnovu rada radnika prema poslodavcu ne mogu da zastarijevaju. Ta potraživanja predstavljaju radnikovu zaradu (pravičnu satisfakciju za ostvareni rad - dok crnogorski ustavotvorac umjesto ovog termina međunarodnog radnog prava konstruiše termin odgovarajuća zarada), koja se smatra, u teoriji radnog prava, imovinom radnika, pa kako imovinska prava čine svojinu, to svojinska prava kao, rerum naturam, stvarna prava, ne zastarijevaju, iako svijet kapitala želi da postavi granice vremena njihovog potraživanja putem zastarnog roka.

Novčana potraživanja iz osnova rada - zarade, nijesu obligaciono-pravna potraživanja i zahtjevi, čija priroda izvire iz građanskog prava, nego su to potraživanja iz okrilja radnog prava čija je priroda stvarno-pravne naravi, jer predstavlaju svojinu kao imovinsku emanaciju ostvarenog prava na rad kao prirodno-pravne majke svakog oblika svojine - imovine (John Locke) i kao takva su nezastariva. Radno pravo, kao posebna grana prava izašla je iz košuljice građanskog prava odmah nakon francuske buržoaske revolucije (1789) i konstituisala svoja sopstvena načela, principe, metode i predmet naučnog istraživanja, pa i sa tog razloga otpada svaka analogija kojom se radnopravni zahtjevi radnika oblače u formu građansko-pravnih ustanova.

U crnogorskom običajnom pravu zarada se zvala: muka, tekovina, stečevina, zamuka, krvoločina, koji termini simbolično upućuju na to da je ona stečena mukotrpnim radom, znojem i trudom. Pozivanje obrađivača verzije zakonskog teksta, na komparativna iskustva zemalja u regionu, pogrešno je i apsurdno, jer legitimacija tog poziva mora biti usmjerena na um, razum, pravdu i pravičnost (“Zakon koji ne čuva pravdu nije zakon“ - Sula Radov), slobodu i nauku, kakva je vjekovna tradicija crnogorskog pravnog duha čije su svijetle odrednice daleko od istorijskog vidokruga nekih zemalja regiona, jer pravo nije voluntaristička težnja za supremaciju jednih nad drugima, nego je pravo “moć da se djela umom, ali i sloboda određena umom kao uslovom najviše svrhe” (A. Feuerbach).

Treba imati u vidu da ugovor o radu nije ustanova građanskog prava niti se njime zasniva i uređuje radni odnos između radnika i poslodavca, nego je to samo pravni instrument za inkorporaciju radnika u zajednicu rada. Nije li zato u pravu njemački filozof J. Fichte: Ako trebanje prethodi bitku, onda je na početku ljudske istorije stajala budućnost, kao i K. Marx sa svojom tezom: Nema slobode sve dok je radnik rob.

Autor je predsjednik Senata DANU, pravni teoretičar, socijalni filozof i doktor pravnih nauka u oblasti radnog prava

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")