Za više od godinu dana pandemije mnogo ljudi je ostalo bez posla, porodice su osiromašile, privreda poklekla, ali je, paradoksalno, povećana prosječna plata zaposlenih. Razlog je država, naš najveći i najmoćniji poslodavac. Iako je visina ličnih dohodaka različita, oni su redovni i sigurni. Još sigurnija i redovnija su primanja funkcionera različitih fela i ranga.
Javna preduzeća imaju značajne svote na računima komercijalnih banaka, naročito Prve banke, obezbjeđujući im tako likvidnost, uz visoke lične dohotke zaposlenih. Javna preduzeća imaju upravne odbore i savjete čiji su članovi u mnogim slučajevima enormno plaćeni. Državna uprava i lokalne samouprave „pucaju po šavovima“ od zaposlenog ljudstva. Mnogi ni ne dolaze na posao i nemaju šta konkretno da rade, iako redovno primaju plate (i glasaju). Svako funkcionersko/direktorsko mjesto prate pomoćnička, savjetnička... Potom slijede vozni parkovi, telefonski računi, ajfoni, dnevnice, razni dodaci, naknade za gorivo, za stan, omogućena kupovina stanova po cijeni nezamislivoj za običnog građanina...
Crnu Goru i njenih 620.000 stanovnika je barem u protekle dvije decenije bilo lako dovesti do ekonomske održivosti i relativnog blagostanja svih građana. Taj neuspjeh je najviše doprinio smjeni bivšeg režima. Zato je važno da nova vlast ne krene istim putem, a rastuća nejednakost je prvo sa čim se treba obračunati. Pošto neoliberalni model ne nudi drugo do još veću nejednakost, potrebno je vratiti „malo socijalizma“ u iznurenu zajednicu: da svako radi i zarađuje najbolje što može, ali da svi imaju koliko im je neophodno da dostojanstveno prežive. Zato nije ohrabrujuća činjenica da je u novoj vlasti opet enorman broj ugovora o djelu, a da se razni savjetnici plaćaju i po više hiljada eura.
Suštinski, Crnoj Gori je potrebna vlada spasa. Potrebna je solidarnost svih i formiranje fonda u koji će se slivati upravo oni viškovi koji se lako mogu prepoznati. Potrebno je progresivno oporezivanje profita i ličnih dohodaka, a tu su mahom bataljoni funkcionera. Za izvjesno vrijeme, iako nije po zakonu, moralno je da se oporezuju i najveće penzije. Tu su najuočljivije opet penzije negdašnjih funkcionera, koje mnogi i danas primaju uporedo sa visokim trenutnim naknadama. Progresivno oporezivanje se mora odnositi i na zaposlene u privatnom sektoru, gdje je visoke zarade omogućila država svih građana, a često i monopolistička pozicija. Potrebno je momentalno zaustaviti sva ekstra davanja i privilegije koje koštaju mnogo novca, a ne donose dobrobit za sve.
Zaposleni u privatnom sektoru, pa čak i u neformalnoj i „sivoj“ zoni, moraju imati human tretman. Za mnoge je „siva“ zona bila jedini način da prežive. Zato je nečasno danas štititi najveće poreske dužnike i najbogatije ljude u Crnoj Gori, a ne one koji su za njih radili „da se kami hrane“. Ti ljudi se danas dovijaju kako da odbace stid i pristupe javnim kuhinjama. Samo su pandemija i ograničavanje kretanja uslovili da se još jedan veliki talas mladih ne iseli iz zemlje. Onda bismo mogli da se još žešće „kasapimo“ oko njihovih državljanstava.
Nečasno je da nova vlast ne bude drugačija od režima zaslužnog za rastuće siromaštvo. Za početak, potrebno je da se oformi Fond namijenjen pomoći najsiromašnijim i ubrza uvođenje socijalnog kartona građana, koji će pomoći da novac stiže tamo gdje je neophodan. Uz pomoć armije nezaposlenih, organizovanih u komisije, može se lako i brzo izvršiti provjera činjeničnog stanja i stvarnog socijalnog i materijalnog statusa građana. Tako bi i upravna procedura bila zadovoljena, a pomoć države bi stigla u ruke onih kojima je stvarno i potrebna. Trenutak pandemije i ogromnih problema sa kojim se Crna Gora suočila mora nas vratiti na vrijednosne osnove koje podrazumijevaju veliku ličnu i državnu odgovornost kako bi se obezbijedilo pristojno preživljavanje građana i privrede.
Nažalost, i početak rada nove vlade svjedoči da će državna služba i politika i dalje biti najsigurniji put za „uhljebljenje“. Saplićemo se pokušavajući da što više zahvatimo „po dubini“. Mnogo je smijenjenih, a premalo pokrenutih postupaka utvrđivanja odgovornosti za činjenje i nečinjenje. Poslije kratke medijske buke, na taj način se šalje poruka da je bila važna samo smjena i zauzimanje pozicije, a ne društvena odgovornost. Zato se tako lako odbijaju najstručniji domaći i inostrani kadrovi u strateški važnim preduzećima poput Elektroprivrede... A razočaranje građana lagano raste.
I poslanička naknada je prilično visoka (svakako je treba oporezovati), ali to nije sve. Tu su i dnevnice, plaćeno gorivo, plaćeni smještaj. Ako ste na čelu nekog odbora - imate pravo i na automobil. Ukoliko ste penzioner/ka, prema međunarodnoj presudi imate pravo da primate i penziju i naknadu. Ima i višedecenijskih poslanika kojima ovo ikada nije zasmetalo. U svakom slučaju, na pojedincu je da izabere - da prihvati zakonsko rješenje ili da pokuša da „živi sopstvenu ideologiju“ i da ne prihvati ništa od ponuđenog. „Glupo je što si tražila smanjenje naknade - prije bi pare išle u ruke ljudima donacijama nego preko državne kase. Izbor da nećeš da se 'igraš Boga' je samo reprodukcija postojećeg sistema.“ Toj primjedbi nema mane - na jednoj strani hoćemo da preuzmemo političku odluku koja utiče na živote građana, a pravimo se skromni kada je u pitanju malo para. Onda ih ili doniramo ili nećemo da privlačimo pažnju donatorstvom. Zato vjerujem da je najpoštenije i jedino društveno odgovorno da se svi nepotrebni viškovi vrate u budžet i daju onima kojima su potrebni. Ako to vlast ne uradi, treba je smijeniti. Ako sadašnji funkcioneri/ke i poslanice/ke nastavljaju praksu bivšeg režima, onda to javnost mora znati i takve pojedince lustrirati.
P. S. Nakon sjednice parlamenta na Cetinju, pod punim obezbjeđenjem policije i „obezbjeđenjem“ građana željnih da poslanike zaspu uvredama, otišla sam po auto do pumpne stanice prema Podgorici i krenula natrag ka Budvi. Na kružnom toku je bila policija. Nesmetano sam ušla u svoju traku i baš pred skretanje ka Budvi zaustavila me je vrlo gruba naredba policajca. Iako nije bilo rotacije, davao je prednost moćnijim mašinama u kojima su sjedjeli poslanici koji su pristizali sa Cetinja. Neko je iz automobila dobacio da sam i ja poslanica. Vjerovatno sam uzalud rekla policajcu da se „o svom ruhu i kruhu“ vozim kako zbog njegove plate tako i zbog moje profesorske penzije i da je ružno što se tako ponio prema običnoj građanki u neuglednom automobilu. A pomislila sam kako je cetinjski kružni tok, poznat kao „Nikad u dom“, pravi simbol našeg žalosnog usuda: da smo se žestoko savijali i da se još savijamo pred vlašću koju plaćamo iz svojih džepova.
Bonus video:
