Da me sad čovjek upita ide li nos lijevo ili desno kad se ljubiš s kumovim bratom od tetke, ne bih znao reći. Ali daj da se prepustim pradavnom sjećanju. Ako osovina nosa okrene desno, brada prednjači, a glava se izvija koji stepen ka gore, što je znak da poturaš obraz na poljubac. Tu si nešto kao primač, dakle, pasivan, ali ne u lošem smislu. Prinosiš obraz kao znak dobre volje, evo, udri ti prvi, brate moj, jer te znatno volim i poštujem.
E sad, ako nosom kreneš lijevo, to je već agilniji korak i signal da planiraš zabosti cjelov poput kraljevske kobre. Desi li se da oba sudionika krenu u istu stranu, recimo lijevu (golmanovu desnu), sudar nosovima ili vlažni poljubac je nešto što narodno sjećanje solidno pamti. Vrlo rijetko se iz tog sudara izlazilo glatko, jer bi početna konfuzija kod oba borca izazvala naglu promjenu strane. Malo se govori o tom drugom sudaru nosova. Taj bi se desio u mikro sekundi nakon prvog. Tek poslije lančane havarije uvodnog nabadanja, nekako se hvata ritam i ljudi se čojski izljube. Tako je makar meni ostalo u sjećanju, prije korone, koja je stari običaj poslala na smetlište istorije, prognala ga iz kolektivnog svjesnog, i sad se svi na ulici mjerkaju kao gospoda i stranci.
Sljedeća zanemarena stvar koje se naša djeca vjerovatno neće sjećati jesu one picikato polurečenice koje bi svaki ozbiljan čovjek izgovorao dok se pita. Otud i izraz „pitati se“, dakle, ti si tu prije svega da pitaš za nečije zdravlje.
Kako - cmok - su tvoji - cmok - je li Mileva - cmok - zadovoljna?
Idealno usaglašen odgovor, pod uslovom da su nosovi krenuli pravim unakrsnim hodom, glasi: Dobro - cmok - Mileva - cmok - uživa - cmok - pozdravlja!
Ako je koga briga, recimo da je ovo priča o strini Milevi koja ima novu protezu, a mladi rođak ima osjećaj krvne i profesionalne odgovornosti da se raspita za njeno dihtovanje. Da je na ulici sreo samu Milevu, već vidim, ona bi ga grlila u pravilnim razmacima, povlačila ga nadolje i on bi bez uspjeha probao da se iskobelja iz njene bunde. Riječ je o famoznim udav-bundama. Bilo je neke mamutske snage u tim zabundanim rođačkim entitetima čije mengele nisi mogao da izbjegneš, kao ni ubod mladežne dlačice na nosu, koja bi kao fajzer našla put do tvog nježnog još nebrijanog obraza. Stare dobre rođake kojima po pravilu ne znaš ime znale su naglo podići ceger što bi se pri zagrljaju našao na tvojim leđima, pa bi te boca maslinovog ulja mlatnula po rebrima, dok se oboje njišete u rodbinskoj razmjeni tečnosti i emocija.
Ovo su samo neki od primjera narodnog identiteta koji je devastiran koronom i teško da će se vratiti. Dok su se stručnjaci trudili da kod Uneska prijave gange, bokeška kola i koješta, izgubljeni su osnovi narodnog bića, cijeli jedan rekvizitarijum međuljudskih pipanja i stari kodeks ponašanja. Fatalista ili vispren guslar rekao bi da odnarođeni bauljamo pod maskama, bez kulturnog modela, u zlom vremenu vladavine mikroba.
Korona je odnose uljudila, ili razljudila, to zavisi kako čeljade gleda na sva ta drevna čupkanja, tapšanja po ramenu i ostalu socijalnu gimnastiku. Sa druge strane, iako hladna i propisana, čak ni pandemijska komunikacija nije lišena izvjesnih zabuna. Recimo, pružiš ruku da se pitaš, a on ti pruži pesnicu, pa ti vratiš u pesnicu, a on raširi dlan, pa se nekako nađete na pola i čuknete metakarpalnim koskama šake. Odatle se račvaju najmanje dva puta, jedan vodi u ko-mu-jebe-mater rukovanje i krvnički stisak iz inata; ili obostrano povučete šake u nekakav stid što ste nesposobni da se makar rukujete kao ljudi.
E to je muka. Iskreno da kažem, mogu živjeti bez silnih cmakanja i prinjušivanja, ali uželio sam se klasične ljepote rukovanja. Kakva je to samo razmjena emocija bila: Deder, prodrmaj mi šaku građanine da vidimo od kojeg si svojstva! Dosadio mi je ovaj nesretni tetris ekstremitetima i ovo nedolično koškanje. Svečano obećavam da se više nikad neću grliti po bratstveničkim skupovima i vašarima, biću dobar i čist građanin i kupiću za svojim kerom, samo vratite stisak ruke, da se opet sa nekim kao čovjek pitam.
Bonus video:
