Lišeni ličnog nastupa, profila, često i osmijeha, bez ijedne javne grimase koja nije partijska šifra, bilo da stupaju u primitivnim Internet ogovaranjima ili na ručku kod vladike, ovi mladi đedovi odsustvom šarma zaista pokreću niz pitanja.
Prvo pitanje: kad nabodu viljuškom, nabadaju li u ime partije ili u lično ime? I drugo pitanje: šta danas znači biti političar u Crnoj Gori?
Mora li baš svaki da bude pravnik ili ekonomista, magistar, visine oko 185 cm, da ima značku o reveru, da govori kao da je smak svijeta, da je muškarac, da je bez smisla za humor, i da se koči kao da je progutao sopstvenu diplomu?
Postoji taj višak ozbiljnosti, uzorkovan najčešće kod Demokrata, što ih čini zanimljivom političkom sektom za proučavanje. Naravno da će pomenuti pomisliti da je ovo „orkestrirana hajka“, „brutalni napad“, „besprizorna politička haranga“, itd… Ali to je pravo date grupe da svojim zatucanim partijskim govorom osnažuje i konsoliduje upravo ono što meni ide na živce, i što me iskreno plaši.
Ugrubo govoreći - ono zajedničko dobrim momcima te stranke jeste apsolutno nemanje vanpartijskog dometa, bilo kakve karijerne otvorenosti, pobočne naracije, pa ni građanskog iskustva van zapeklog kvoruma u kome su stasali. Samo u jednom tako precizno utvrđenom tehnokratskom mikro sistemu rituala i znakova slični uspijevaju da bezgrešno regrutuju slične, ako ne i istovjetne pojedince, koji, da stvar bude još komičnija, obično nastupaju i kreću se u grupama. Na taj način, crnogorska mladost na lokalu i na državnom nivou mormonizuje politički diskurs, umjesto da ga shodno svojim nježnim godinama učini pluralnim, progresivnim, pa čak i erotičnim, ako ćeš u filozofskom smislu riječi.
Smjena generacija se odigrala, to svakako, ali po partijskim pravilima. Ono što se naziva partijskom politikom kidnapovalo je sami pojam generacije. U kancelarijskom svijetu radnih grupa i opskurnih foruma donose se rješenja koja nemaju životnu vrijednost, i sve više liče na pamflete AB revolucije, takođe zasnovane na lažima mladenačke utopije.
U radionicama novih partijskih politika svakog se jutra kuju strategije bezočno kratkog dometa, prilagođene novom Fejsbuk računanju vremena. Ko se ne sjeća koliko je puta kandidat Demokrata uhapsio Brana Mićunovića u kampanji za nikšićke izbore, taj ne zna koliko je fanatizovano biračko tijelo koje na taj način nastaje, a da ne prepozna guravi populizam i mućak. Izbori su srećom prošli, internetska memorija nudi nove algoritme, koji se uredno prate i na osnovu lajkova donose nove odluke, novi proglasi, rezolucije o Pivi, Velici, itd. Jednom riječju, političi se, srču se kave, proizvodi se politički teret, vaga se i cjenka, podmeće i laprda kao što se radilo i prije nego što je osvježilo.
Govoreći o novoj generaciji tribuna, lidera i dobrih momaka, moram izaći iz domena jedne partije. Eto, reći će neko, Dritan Abazović je šarmer i nema crvenu kravatu; žene mu se smješkaju, minivalan je, a omalen; i nije ga Peđa Bulatović načinio. Šta hoćeš više?
Istina je, Dritan Abazović pokazuje dirljivu količinu kojeviteza i emocionalne inteligencije, šerbet je populista i kočoper za primjer, što bi ga u nekim drugim sistemima kandidovalo za jakog blogera. Mediji su teška droga, jača od duvana, a ovaj preko mjere igra na medije. Bojim se da će tako dosaditi svima osim sebi. URA je kao krenula da provjetrava, priredili su bakljadu u Ulcinju, pukli džak konfeta, posadili potpredsjednike, sve rade kako treba, ali ne znam zašto mi to njihovo uvijek liči na skeč.
I, koga još imamo na sceni? DF kozake otkopčanog šlica, i tužni pelcer DPS-a biran da raste u šefovoj sjenci. Možda je sve ovo pregrubo, ali zaključujem: ovakvi političari mlađe generacije rođeni su da vladaju zemljom koju sedamdeset odsto mladih želi da napusti.
Ne poznajem čudniju definiciju uspjeha.
Bonus video:
