Crnogorski sport, ljubav naša, vapi za temeljnom reformom. Godinama obavijen vještačkom maglom u kojoj se teško ko mogao snaći
Gledali smo kako se podigla velika prašina oko Nacrta novog zakona o sportu. Stari zakoni na istu temu su se, koliko pamtim, lako usaglašavali, pa se mnogi pitaju o čemu se sada radi? Koja je muka da se najviše sa javnih adresa toliko kudi ministar? Kad prije je legendarni Janović izgubio sve kredite? Kažu razbucaće se tekst čim dođe na Vladu..., pa stari je bio bolji… a zatim se Nacrt teksta (pazite - nacrt) hitno prevodi i šalje međunarodnim institucijama, kao da plaše ministra starijim bratom. Moram priznati, rijetkost u našoj zakonsko-administrativnoj praksi!
A crnogorski sport, ljubav naša, vapi za temeljnom reformom. Godinama obavijen vještačkom maglom u kojoj se teško ko mogao snaći. Na jednoj strani državni organ za sport (Sekretarijat, Uprava...), deceniju ili više potčinjen u sklopu određenog ministarstva, kulture, prosvjete. Takav, koliko je mogao ispod plašta, sprovodio je politiku vlade u domenu sporta. Onu bazičnu. Visoku sportsku politiku ne. To se finansiralo iz drugih izvora sa ciljem promocije Montenegra i po cijenu da se nakupujemo tuđih reprezentativaca, govorili bi - neka ih za prvi talas. Sa treće strane bio je Olimpijski komitet (COK). Po zakonu krovna sportska institucija, što mu je nekako davalo lidersku poziciju. Poziciju koju, iskreno, nije previše želio. Radije je bio „ja do njega“. Držao se stoga COK više u ulozi ceremonijal majstora.
I tako, u trouglu moći, jahali su čelnici CG sporta, dugo i mudro, na talasu Porobićevih vaterpolo beba i rukometnoj postavci Rada Đurđića. Bio je to, što se kaže, siguran fix, sve do juče. Održavali su stvar na utabanom putu. Brojali bi olimpijce naspram boja stanovnika Crne Gore, i divili se našem “čudu”. Ali, kako talas prve selekcije polako izdiše, zloslutni predviđaju da će Crna Gora u Tokiju 2020, slikovito rečeno, nastupiti bosa! Sa 2-3 takmičara u borilačkim vještinama uz, možda, dečka jedriličara.
Stoga je napravljen rez (ne znam ko), te osnovano Ministarsto sporta, očito da se krene iz početka. U fokusu djeca i škole - umjesto kupovanja reprezentativaca. Pomoći pregaocima u malim klubovima - a ugasiti sportske parazite. Uplivao je tako ministar Janović, velika ajkula, u jato uigranih barakuda. Deklarativno niko ne spori neophodnost reforme, ali mnoge boli kada se zavrnu ustaljeni ventili. Naravno, najviše se kudi ono najbolje - zabrana političarima da učestvuju u rukovodstvu sportskih organizacija. Najveća nepravda u našem sportu je konačno postala upitna. Političari da navlače javni novac u svoj klub ili savez, kako da ne! Politika ga čuva i još donosi budžet, ma prava divota.
Predložio je Janović da profesionalni sportisti plaćaju socijalno i za svoju penziju, pa nego šta?! Sportista se izjednačava sa bilo kojom drugom profesijom (preduzetnik) ukoliko želi samostalno da vodi svoje finansije. Druga opcija je da se zaposli u svom klubu, što je opet ok! Dalje, insistira se na kategorizaciji sportova, što je COK nekako izbjegavao godinama, Ugodnije je bez kategorizacije finansirati sport, može i ovako i onako. Svjedoci smo posljednjih stipendija za Tokio, koje su kao pale sa Marsa, mislim na način odabira ne sporeći dobitnike. Znam sigurno da Streljački savez nije ni konsultovan, barem ne zvanično.
Domino efektom dođosmo do vodećih profesionalnih klubova u Crnoj Gori. Nažalost, ostali su uglavnom nedefinisani po pitanju vlasništva, što je golem problem za čitavu priču. Godinama im se toleriše taj lebdeći status, barataju prilično liberalno značajnim novčanim iznosima, a još uvijek su svačiji i ničiji. Mnogi su „udruženje građana“ neznanog broja i imena. Sve to nas u krug, nedvojbeno, dovodi do pitanja, pa šta su „ovi“ radili svih proteklih godina? Bojim se da tu i leži inverzan odgovor na početno pitanje.
Autor je reprezentativac Crne Gore i sportski radnik u streljaštvu
Bonus video:
