U Evropi je došlo do poremećaja i nesaglasnosti između cijene električne energije i cijene aluminijuma, koja je indeksirana na međunarodnoj LME berzi (London Metal Exchnage). Glavni razlozi za to su porast cijene emisijskih jedinica (EUA) ugljen-dioksida (CO2) na rekordnih 90 €/toni, a kao odgovor na to i veća potražnja i nestaštica prirodnog gasa u Evopi, čija cijena takođe dostiže rekordni nivo.
Nije ni prvi ni posljednji put da je industrija aluminijuma pogođena energetskom krizom. Međutim, raspodjela globalne proizvodnje aluminijuma se u međuvremenu veoma promijenila. Iako potražnja za aluminijumom konstantno raste u svijetu, EU je izgubila više od 30% svoje proizvodnje od starta globalne krize 2008. Jedan od glavnih razloga je kineska konkurencija (veoma ojačana "dampingom" do čak 80%), kašnjenje sa izmjenom regulatornih okvira, ali i troškovi električne energije. Evropska komisija je već preduzela određene korake u borbi protiv nepravedne trgovine, a jedna od mjera uključuje i CO2 taksu na uvoz robe iz inostranstva. Sam mehanizam nosi naziv karbonsko usklađivanje na granici (Carbon Border Adjustment Mechanism), planiran je za implementaciju do 2026. godine, a regulisao bi između ostalog, uvoz čelika, aluminijuma i energije. Tako bi na primjer, kineska kompanija koja želi da u EU izveze određene količine aluminijuma koji je proizveden uz veću emisiju CO2 nego u EU, mora da plati cijenu EUA koja važi u Uniji. Kina je inače u ljeto ove godine i sama uvela trgovinu CO2 emisijama, ali sami mehanizam dovodi do formiranja cijene ispod 10 €/toni, koja je veoma niska da bi imala određeni uticaj na glavne zagađivače životne sredine. Tako nastaje neravnopravna utakmica, jer su proizvođači aluminijuma u Evropi direktno izloženi promjenama cijene električne energije na zajedničkom tržištu (Internal Electricity Market), koje uključuje i zajedničke takse na CO2. Sa druge strane, aluminijumom se trguje na globalnom nivou, te su drugi proizvođači, kao npr. oni iz Kine, u velikoj prednosti usljed veoma nižih cijena energije. Mnogo toga je u igri, jer se radi o industrijskoj grani EU koja obezbjeđuje preko 1 milion direktnih ili indirektnih radnih mjesta.
Slučaj Aluminija iz Mostara - obnova rada i investicije u zelenu energiju
I mostarski Aluminij obustavio je svoju proizvodnju u julu 2019, upravo zato jer nije mogao da plaća električnu energiju (nagomilani dug od oko 200 miliona €a), pregovori sa švajcarskim gigantom Glencorom su propali, a država nije željela da subvencionira cijenu električne energije. Kao i u slučaju podgoričkog Kombinata (KAP), i u ovom slučaju je kompanija bila najveći izvoznik u BiH (2017. sa skoro 185 miliona € vrijednosti izvoza robe) i zapošljavala je 1.000 radnika. Ipak, vlada Federacije je krajem 2019. godine donijela strategiju o ponovnom startu rada kompanije, a samo par mjeseci kasnije, M.T. Abraham grupa iz Izraela preuzima vlasništvo nad fabrikom, sklapa ugovor o zakupu na 30 godina, i počinje proizvodnju sa nešto više od 200 radnika. Za razliku od drugih kompanija u regionu, vlasnici Aluminija su ove godine najavili velika ulaganja u obnovljive izvore električne energije, prevashodno solarne panele, čime bi se stvorili uslovi za pristupačan pristup ključnom energentu koji u velikoj mjeri određuje finansijski uspjeh kompanije.
Kombinat i slučaj neovlaštenog preuzimanja električne energije iz zajedničke Evropske interkonekcije: građani u Crnoj Gori su već jednom platili tuđi račun
Period uoči uvođenja stečaja u KAP-u je obilježilo neovlašteno preuzimanje električne energije iz Evropske interkonekcije. Usljed toga što KAP nije više imao važeći kupoprodajni ugovor na tržištu koji bi zatvorio njegovu otvorenu poziciju za preuzimanje energije (EPCG je odbila da ga dalje snabdijeva zbog neizmirenih obaveza), nelegalno preuzimanje energije je identifikovano kroz odstupanje koje je za sve operatore prenosne mreže u Evropi vidljivo kao imbalans bloka kojem Crna Gora pripada. U startu je to odstupanje pokriveno prvo preko crnogorskog operatora prenos (CGES) preko tzv. balansne energije koja je i nekoliko puta skuplja od energije koju nabavlja KAP, a u sljedećoj fazi neovlaštenog preuzimanja i automatskim angažovanjem skupe energije u inostranstvu. Tako preuzeta energija, koja je prije svega predviđena samo za neželjena odstupanja usljed prognoze, vraća se državama koje su je isporučile preko kompenzacionih programa. Sama energija je neovlašteno preuzimana od sredine februara do sredine maja 2013. godine, a na kraju je vraćena u interkonekciju opet preko državne kompanije "Montenegro bonus", koji je preuzeo upravljanje u KAP-u u julu 2013. godine. Na taj način je preuzeta energija u vrijednosti od skoro 10 miliona €, koju su na kraju platili građani. Dodatno, KAP je prije odlaska u stečaj nagomilao dugove od preko 380 miliona €, od čega je EPCG ostao dužan skoro 60 miliona € za isporuku električne energije. Državni paket pomoći za KAP od ukupno 300 miliona € je "gurnuo" javne finansije u veliki minus, a troškovi za struju su takođe preneseni na građane, i to preko državnih energetskih kompanija. Višemjesečno nelegalno preuzimanje električne energije iz evropske interkonecije je tako urušilo ugled Crne Gore u energetskim krugovima EU. Ovakav scenario, iako i dalje moguć, ne bi u budućnosti smio da se desi, jer u krajnjem slučaju može dovesti do isključenja energetskog sistema Crne Gore iz paralelnog rada sa interkonekcijom i do restrikcija elektične energije za krajnje potrošače.
Nova era Kombinata i direktne ili indirektne subvencije u vezi sa električnom energijom
Cijena energije od 45 €/MWh, koja je definisana ugovorom između KAP-a i EPCG, prvo je oborena aneksom ugovora, a onda još indirektno viškom emisionih kredita koji su dodjeljeni KAP-u besplatno. Potencijalno subvencionisanje (ili u ovom slučaju prikrivena državna pomoć) ovog subjekta, omogućeno je zakonski kroz "Uredbu o aktivnostima odnosno dijelatnostima koje emituju gasove sa efektom staklene bašte za koje se izdaje dozvola za emisiju gasova sa efektom staklene bašte". Dokument usvojen na sjednici Vlade Crne Gore 6. februara 2020. Naime, tu je napravljena raspodjela besplatnih emisionih kredita između KAP-a, Toščelika i EPCG (tačnije Termoelektrane Pljevlja), a sve sa ciljem zaštite radnih mjesta, ili zvanično "radi sprječavanja izmještanja energetski intenzivnih grana industrije iz Crne Gore". Za referentnu godinu proračuna besplatnih emisionih kredita se posmatrao period 2005. do 2008. godine. Tada je, naime, KAP preuzimao satno sa mreže energiju između 200 i 220 MWh i imao emisioni faktor od 1200 tCO2/MWh. Stvarne energetske potrebe za 2021. su znatno niže (samo oko trećina te količine) uz niži emisioni faktor uslijed investicija preduzetih od strane kompanije, te je KAP svoje dodatne besplatne kredite prodao EPCG za 23 €/t CO2 (dajući popust od 1 €/t CO2 na regulisanu minimalnu cijenu za trgovinu od 24 €/MWh). EPCG su krediti bili neophodni, jer je usljed planiranog izlaska iz pogona i ekološke rekonstrucije termoelektrane dobila manji broj besplatnih kredita. U međuvremenu, ekološka rekonsrukcija se još nije ni desila i zbog toga je Crna Gora u prekršajnom postupku pred Evropskom zajednicom iz Beča. Tako je TE Pljevlja u 2020. nedostajalo 307.000 tona emisionih CO2 kredita, a isto toliko joj je bilo potrebno ako nastavi sa radom u 2021, što se i desilo. KAP je sa druge strane imao ogroman višak, što mu je ukupno obezbjedilo dodatne prihode od gotovo 17 miliona € (uključuje prodaju kredita za obje godine, 2020. i 2021). Ako bi se ovo preračunalo na godišnji nivo uzimajući satnu potrošnju od 70 MWh, dolazi se do smanjenja nabavne cijene električne energije od oko 14 €/MWh.
Treba istaći da ovo nije specijalan slučaj Crne Gore. Slična situacija se desila i u Njemačkoj u periodu vladavine socijalista i demohrišćana (koalicija CDU/CSU i SDP), kada su u drugom periodu (05-12) trgovine EU zelenim sertifikatima, industrijskim kompanijama dodijeljeni besplatni sertifikati koji su kasnije prodati. Za razliku od Crne Gore, tada su sertifikati prodati po cijeni od 7 do 15 €/t CO2, dok je besplatna dodjela bila samo djelimično precijenjena (u prosjeku oko 6% iznad stvarnih potreba kompanija). Među tim kompanijama nalazila su se velika imena, kao što su Thyssen Krupp i Arcelor Mittal. Ova finansijska "injekcija" je, između ostalog, djelimično pomogla ovim subjektima da se premoste teška vremena ekonomske krize 2008. godine.
Za razliku od KAP-a, operator prenosne (CGES) i operator distributivne (CEDIS) mreže, firme koje su u većinskom državnom vlasništvu, kupuju električnu energiju za pokrivanje tehničkih gubitaka u sistemu po tržišnim principima. Ovo je bio i jedan od razloga zbog kojeg je CEDIS ostvario minus od 4 miliona € u drugom semestru 2021. (rast cijena električne energije na veleprodajnom tržištu), koji nije mogao biti unaprijed pokriven preko regulatorno odobrenog prihoda. Zbog diversifikacije rizika, gubici električne energije u ukupnoj količini od oko 330 GWh na godišnjem nivou, kupuju se u različitim vremenskim intervalima prije samo isporuke, tako da se pokuša ostvariti neka srednja cijena nabavke i na taj način smanjiti rizik ekstremnih vrijednosti. Zbog toga je i očekivati da će se ovo povećanje nabavne cijene gubitaka, usljed rasta cijena na tržištu, uskoro "preliti" na račune za struju građana. Sa druge strane, povećanje troškova za gubitke u prenosnoj mreži će biti djelimično kompenzirano isplatom iz zajedničkog fonda operatora prenosnih sistema Evrope, prije svega zbog povećanog tranzita električne energije kroz Crnu Goru za druge države, prvenstveno uslijed izgradnje i puštanja u rad podmorskog kabla sa Italijom.
KAP i CGES (većinsko državno vlasništvo sa 55%) takođe imaju ugovor za sistemske usluge balansiranja sistema. To ne bi bilo ništa sporno, jer je učešće upravljive potrošnje više nego poželjno za stabilizaciju sistema i praksa u EU, ali isti takav ugovor nije ponuđen svim zainteresovanim potrošačima u Crnoj Gori, a cijena za raspoloživost i angažovanje je određena van tržišnih mehanizama poput tendera ili/i aukcije. Naime, iako je Crna Gora već odavno trebalo da otvori tržište sistemskih usluga i ponudi svim potencijalnim tržišnim subjektima mogućnost učestvovanja, to se do danas nije desilo. Ovaj ugovor obezbjeđuje dodatni prihod KAP-u od 0,5 miliona € godišnje, i to samo za spremnost da se smanji potrošnja ako bude zahtijevano (tzv. "stand-by" mode). Svaki zahtjev za redukciju potrošnje je dodatno naplaćen od KAP-a i zavisi od isporučene energije. Ako bi se ovo preračunalo na godišnji nivo, uzimajući satnu potrošnju od 70 MWh, dolazi se do smanjenja nabavne cijene električne energije od oko 1 €/MWh (samo za angažovanje kapaciteta).
Interesantno je da se u Crnoj Gori još nije došlo na ideju za uvođenje dodatne i veoma značajne šeme za pomoć energetskom sistemu u kritičnim situacijama. Takav jedan tržišni mehanizam postoji u Italiji ili Španiji, a ovdje se radi o prihodima potrošača od preko 100 hiljada € po MW. Preračunato za KAP, to bi značilo 7 miliona € dodatnog prihoda na godišnjem nivou.
Analiza kretanja cijene električne energije na tržištu
Prilika da ekonomija Crne Gore dobije stub svog razvoja propuštena je već više puta u prošlosti, te je stoga tu štetu veoma teško sanirati u periodu od par mjeseci. Godinama su se skupljali jeftini politički poeni kroz price o drugom bloku termoelektrane, dok se gradnja određenih hidroelektrana pominje svakih par godina... Crna Gora posjeduje potencijal za gradnju konkurentih izvora električne energije, koji bi bili dovoljni za pokrivanja sopstvenih energetskih potreba, a omogućio bi se i izvoz. Nažalost su krajnji potrošači kasno i samo djelimično uključeni u energetsku tranziciju (projekt solari), a paralelno oni još uvijek plaćaju feed-in tarife za strane investitore (male hidroelektrane, vjetroparkovi).
A onda se jednostavno desila (sljedeća) energetska kriza i shvatilo se da se budućnost ekonomskog razvoja, pozitivnog salda u budžetu, ne drži u svojim rukama... Zna to dobro i Njemačka, čija ekonomija jako zavisi od gasa, ali ona to sebi može da priušti. Upravo zbog toga što ta država ima jasan plan i cilj koji slijedi, te je stoga i krenula prije skoro dvije decenije u veliki eksperiment, kako su ga neki nazivali, u tzv. energetsku tranziciju (njemački "Energiwende"). Ta strategija već pokazuje prve rezultate, tj. značajno smanjenje cijena električne energije usljed ogromnih količina instalisanih obnovljivih izvora energije. Još ostaje otvoreno pitanje skladištenje ogromnih viškova energije. Baterije, power-to-hydrogen ili power-to-gas (plavi ili zeleni koncept) samo su neke od opcija na stolu... Na Balkanu, a samim tim i u Crnoj Gori, čini se da nema konkretnog energetskog plana i da se sve mijenja sa promjenom vlasti.
Da se vratimo na energetsku krizu i rast cijena. Na dan 08.12.2021. cijena EUA je dostigla rekordnu vrijednost od nevjerovatnih 90 €/t CO2. Ova cijena predstavlja skok od 300% za period od samo jedne godine. Usljed velike cijene gasa na evropskom tržištu i povećane potražnje za električnom energijom, gasne elektrane (kao marginalne) određuju cijenu struje koja za isporuku za godinu 2022. i base proizvod (konstantna potrošnja koja odgovara KAP-u) na referentnoj regionalnoj berzi (HUDEX) košta nevjerovatnih 200 €/MWh (dan 08.12.2021). Na to još treba dodati i cijenu zakupa prenosnih kapaciteta na istom vremenskom nivou za isporuku prema Crnoj Gori (tržišni rezultati još nisu poznati).
Ono što je važno još jednom naglasiti jeste da su cijene električne energije porasle skoro četiri puta u posmatranom periodu, dok je cijena aluminijuma skočila za oko 50%. Šta to znači za isplativost proizvodnje aluminijuma može da se pokaže na jednostavnom primjeru pretpostavljajući da je 15 MWh neophodno za proizvodnju tone aluminijuma. To bi značilo skok troškova proizvodnje sa 840 €/t (LME 1800 €/t na kraju 2020) na preko 3000 €/t (LME 2350 €/t na današnji dan). Uz sve to, treba napomenuti da je električna energija 30% do 40% troškova proizvodnje aluminijuma, i da se moraju uzeti u obzir i troškovi glinice, plata i poreza.
Šta je dovelo do naglog skoka cijene električne energije u Evopi? Na velikim tržištima u EU, prije svega Njemačkoj, dolazi do zatvaranja baznih izvora energije (ugalj i nuklearne elektrane), rješenje za skladištenje većih količina energije još nije implementirano, intermitentni izvori (posebno vjetar) su podbacili u drugom dijelu godine, a cijena prirodnog gasa i CO2 sertifikata je otišla u nebo. Čini se najgori mogući scenario, ali mišljenja sam da najgore tek može da dođe ove zime. Početkom decembra ove godine skladišta gasa u EU su bila na oko 70% popunjenosti što je mnogo ispod istorijskog minimuma (79%) 2015-2019. u istom periodu. Pražnjenje skladišta je započeto otprilike jedan mjesec prije nego što je to obično slučaj, a posebno su zalihe Gazproma na veoma niskom nivou i oko 19 bcm (biliona kubnih metara) ispod minimalnog istorijskog nivoa za ovo doba godine.
Ne treba očekivati stabilizaciju cijena električne energije makar do proljeća naredne godine. Osim toga, srednjeročno je teško da se cijene električne energije vrate na nivo od 20 €/MWh. Tri nuklerane elektrane se za stalno isključuju u Njemačkoj sa mreže do kraja 2022. godine (4000 MW), a otprilike isti kapacitet se gasi do kraja 2023. I to je samo jedan primjer iz jedne države. Period do proljeća naredne godine, kada se očekuje djelimična stabilizacija cijena zbog završetka sezone grijanja, treba iskoristiti i pronaći optimalni model za rješenje slučaja KAP-a. Jedan od njih je sigurno i potpisivanje privremenog ugovora, možda i na štetu oba subjekta. U svakom slučaju, KAP sam ne može plaćati trenutnu tržišnu cijenu električne energije bez ikakvih subvencija. Samim tim je neophodno i direktno uključenje Vlade u pregovore, naravno ako se procijeni da KAP u ovoj formi i pri trenutnim tržišnim uslovima treba u budućnosti ekonomiji Crne Gore.
Kako su proizvođači aluminijuma u EU odreagovali na povećanje cijena električne energije
Mada se većina proizvođača aluminijuma u EU osigurala na fluktuacije na tržištu sklapanjem ugovora u periodu kada je cijena energije bila rekordno niska (za vrijeme 2020. godine), određena postrojenja su ipak ostala izložena riziku koje donosi tržište energije za kratkoročnu isporuku. Do sada su poznati sljedeći slučajevi gdje se pristupilo potpunom gašenju ili djelimičnom smanjenju proizvodnje:
- Adel, holandska fabrika za proizvodnju primarnom aluminijuma, čak je dva puta bila insolventna i gašena (2013. i 2017. godine). Početkom oktobra ove godine su najavili postepeno zaustavljanje proizvodnje zbog visokih cijena električne energije. U skladu sa planovima, gašenje pogona će se završiti do početka 2022. Kompanija, koja ima oko 400 zaposlenih i satnu maksimalnu potrošnju energije od 200 MWh, obratila se takođe za pomoć vladi Holandije radi kompenzacije visokih troškova električne energije. Kompanija prije svega ukazuje na zastoj u pripremanju regulative (smjernica za ETS) na strani Evropske komisije (EK). Ova regulativa treba da omogući da se na nacionalnom nivou donesu odluke za kompenzacione šeme, kao dozvoljena državna pomoć, a sve zbog većih troškova CO2 sertifikata koji su uključeni u cijenu isporučene električne energije od strane energetskih kompanija.
- Slovački proizvođač aluminijuma, Slovalco, još je u Septembru ove godine smanjio proizvodnju za 10%. Porast cijene CO2 sertifikata je doveo do dodatnih troškova i zbog toga je tražio dodatnu kompenzaciju države, koja je u Slovačkoj veoma niska (samo 2%, dok je evropski prosjek oko 18%). Totalno zatvaranje kompanije bi značilo i gubitka posla za 500 radnika, i oko 2000 radnika u vezanim sektorima.
- Slovenački Talum je već smanjio proizvodnju, a u planu je dalja redukcija 2022. godine, čak do 50%.
I šta sada: mogući modeli za riješenje problema KAP-a
Država treba da se koncentriše na najbolje riješenje za ekonomiju Crne Gore, od koga bi benefite imali svi građani. Moguće spašavanje proizvodnje u KAP-u u ovom trenutku je prije svega strategijska odluka države. Ne treba zaboraviti da od njega zavisi poslovanje dodatnih kompanija poput Boksita ili Željeznice. Sa druge strane, postavlja se pitanje da li još jednom treba ponoviti greške iz prošlosti ili uložiti dodatni profit EPCG u nove izvore energije? Ono što za mnoge još uvijek nije jasno je da EPCG treba da posluje po tržišnim uslovima sa ciljnom funkcijom maksimizacije profita, jer je električna energija odavno tržišna roba a ne socijalna kategorija.
Do povećanja cijene električne energije će doći i sa i bez gašenja KAP-a i to iz dva razloga. Prvi je povećanje usljed kupovine energije od strane EPCG na berzi, koje će se prije ili kasnije prenijeti na krajnje potrošače. Drugi razlog je vezan za KAP. Svaki način opstanka KAP-a na mreži sa ovim cijenama električne energije znači neku vrstu subvencije preko EPCG i na kraju javnih finansija. Sa druge strane, gašenje podrazumijeva korekciju određenih stavki na računu koje moraju podijeliti ostali potrošači u distributivnom i prenosnom sistemu Crne Gore. Ove troškove dobrim djelom za sada kompenzuje KAP, kao najveći korisnik prenosne mreže i potrošač električne energije u državi. Trenutno stanje je, sa cijenama energije koje se neće brzo vratiti na nivo iz 2020. godine, ekonomski neodrživo i zahtijeva brzu intervenciju Vlade CG kao većinskog vlasnika EPCG, naravno u slučaju da se KAP želi spasiti i eventualno svjesno dobiti na vremenu. Koliko je situacija ozbiljna najbolje govori osjetljivost javnih finansija Crne Gore na stanje u energetskom sektoru: neplanirani ispad TE Pljevlja samo na jedan dan znači dodatne troškove od skoro 1 milion € zbog kupovine energije na tržištu, a prodaja energije KAP-u ispod tržišne cijene gubitak profita EPCG od oko 250.000 € takođe na dnevnom nivou.
Generalno, kao što je već rečeno, pomoć države energetski-intenzivnoj industriji nije ništa novo u evropskoj praksi. Kao sto je predočeno, KAP je već bio subvencionisan u prošlosti i jedna takva strategija je i dalje moguća, ali samo ako se ima jasan uvid u čitav lanac prihoda i rashoda kompanije, kao i jasni benefiti za državu i njene građane. Osim kontolisanog gašenja proizvodnje u KAP-u, i već spomenute opcije o privremenom ugovoru za isporuku električne energije do kraja proljeća, kao treća mogućnost se nameće i ulazak države (npr. indirektno preko EPCG) u vlasničku strukturu kroz formiranje zajedničke firme. Takvih primjera ima u Francuskoj, gdje je EDF (sa oko 85% državnog vlasništva pandan EPCG u Crnoj Gori) u vlasništvu fabrika aluminijuma. Bitno je naglasiti da EDF ima relativno jeftinu električnu energiju iz nuklearnih elektrana, čija je izgradnja opet subvencionisana preko budžeta. Drugi primjer je slovenački Talum koji je preuzeo ELES, kompanija sa oko 86% državnog vlasništva i pandan CGES-u u Crnoj Gori.
Ono što je posebno bitno je izvući konačno pouke iz ove čitave situacije. Naime, bezbolna energetska tranzicija je već odavno prespavana u Crnoj Gori, što najbolje govori déjà vu problem isporuke električne energije KAP-u i prilično kasne investicije u obnovljive izvore energije i kapacitete za njeno skladištenje. Samo sinhronizovana akcija svih subjekata na tržištu, podržana kroz jasnu energetsku strategiju Crne Gore i novi zakonski okvir u energetici, kao i brza implementacija četvrtog energetskog paketa, mogu poboljšati situaciju u srednjeročnom periodu i djelimično smanjiti izloženost države na eksterne faktore, dajući joj mogućnost za širi opseg djelovanja.
Autor je magistar energetike, ekspert za oblast tržišta električne energije; ima dugogodišnje iskustvo u implementaciji projekata trećeg i četvrtog energetskog paketa EU, na kojima učestvuje zajedno sa svojim timom kao predstavnik Austrijskog operatora prenosne mreže
Bonus video:
