Književna nagrada i govor mržnje... Da li su ovi pojmovi spojivi na Balkanu i da li se to više puta dešavalo u Crnoj Gori?
Užarenost stručne i šire javnost oko nedavnog objavljivanja imena laureta književne nagrade Miroslavljevo jevanđelje idu tragom ove dileme. Ovakav frenetizam oko dodjeljivanja književne nagrade nije prvi puta doživljen u Crnoj Gori. I nije prvi put da jedan od ciljeva umjetnosti - da isprovocira, ostaje u sjeni nečeg opasnijeg. Provokacija jeste ispisana, ali je od strane oponenata definisana kao govor mržnje.
Obrazloženje žirija da nagrađeni autor „kritički promišlja savremeni život u Crnoj Gori, političku zbilju u istorijskoj vertikali Njegoševog i našeg doba“ i da se u „javnosti sporne rečenice iz knjige moraju tumačiti u drugačijem kontekstu“, jer „autor ima pravo da razmišlja u smislu određene argumentacije“ nikako nije na fonu savremene književnosti. Ako za „otpadništvo od svog porijekla, otpadništvo od istine, otpadništvo od svjetlosti, i pad u bezobrazije, smrtni zaborav i izdajstvo“, „nula od čovjeka, nule od ljudi“, „ništavilo“, kao i za ostala pojmovna određenja, koja pri tom imaju decidnu nacionalnu konotaciju, članovi žirija imaju unapijed pripremljen stav o tome „da smo mi ovdje totalno bez obrazovanja“ i da „odmah ćemo to uklopiti u kontekst najtežih uvreda i pokušaćemo da uzvratimo na neki način“, moramo se zapitati da li je to zaista tako?
Možda je žiriju ovog Miroslavljevog jevanđelja očigledno da „sve se kod nas komentariše s negatorskom tezom. Ne razumiju se osnovni pojmovi, prisutna je potpuna netolerantnost u kojoj je eleminisana mogućnost na drugačije mišljenje“, ali neka imaju na umu da je istorija književnosti potvrdila dva stanovišta. Prvo, da kakva nam je književnost u sadašnjosti takva će biti i njezina sudbina u budućnosti. Odnosno, književna avangarda usvoljava nove oblike, teme i orginalnost koja vremenom postaje tradicija. Drugo, književnost da bi opstala mora „govoriti“ na različitim jezicima i imati u sebi iskustva koja može pružiti drugim zajednicama i pojedincima. Tačnije, dumanju mitropolitovog brata i riječima koje on upućuje onima koji odbijaju da budu ono što nijesu, najpogodnija književna kritika je misao Vilijama Foknera koji, u svom djelu „Krik i bijes“, s pravom kaže da je „svaki čovjek arbitar svojih vrlina, ali neka nijedan čovjek ne propisuje drugome njegovu dobrobit“.
Po ovom pitanju, žiriju nagrade, koja treba da bude uručena u Bijelom Polju, kao nosiocu priznanja za najtolerantniji grad u Jugoistočnoj Evropi, valja postaviti sljedeća pitanja: Kojim vrijednostima nagrađivano djelo doprinosi koheziji crnogorskog društva? Da li u opažanjima autora pored kritika usmjerenih ka zvaničnoj politici ima i stavova kojima se vrijeđaju identitetska uvjerenja građana Crne Gore? Zašto žiri u svom obrazloženju za dodjelu nagrade najavljuje kontroverze i neprimjereno etiketira potencijalne čitaoce?
O ovim pitanjima, i vjerovatno o svemu što može biti uzrok određene kontoverze, nije pravilno razmatrano ni od strane zakonodavca. Članom 40 Zakona o državnim nagradama određeno je da se Miroslavljevo jevanđelje dodjeljuje svake treće godine autoru iz Crne Gore za književno, istoriografsko, etnografsko ili publističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine, a da pri tom nije definisan odgovarajući vrijednosni okvir. Shodno ovoj, a moguće i narednim prilikama koje nastaju zbog slojevitost crnogorskog društva i njegove podložnosti ideološkim prevratima, valjalo bi razmatrati odgovarajuće izmjene i dopune Zakona o državnim nagradama, ne samo u dijelu kojim se jasno propisuju stvaralački standardi, već i uređuju imenovanja žirija za svih pet nagrada.
Čak i više, okolnosti pod kojima je Njegoševa nagrada uručena Matiji Bećkoviću (1997) i Dobrici Ćosiću (1990), odnosno dodijeljena nagrada Risto Ratković Radovanu Karadžiću (1993), Iliji Lakušiću (1994) i Bećiru Vukoviću (1995) nesporno sliče današnjoj reakciji javnosti sa dodjeljivanjem nagrade Miroslavljevo jevanđelje. Imenovani laureati iz 90-ih otvoreno su zagovarali pogubnu nacionalnu doktrinu o istorijskom pravu svojih sunarodnika da moraju živjeti u jednoj državi. Uz ovo valja napomenuti da u današnjem regionu imamo plagiranu doktrinu, nastalu i nazvanu po uzoru na iskustvima Rusije i Turske, koja protežira da pripadnici jednog naroda moraju postupati po političkim odlukama svoje nacionalne matice. Vrijeme pred nama, i to veoma brzo, pokazaće da li su književnim nagradama u Crnoj Gori eksponirane kontroverzne nacionalne ideologije iz regiona.
Među dobitnicima možda najznačajnije nagrade ovih prostora, Njegoševe nagrade, jeste i Miroslav Krleža. Ovog svestranog i smionog zastupnika svojih ideja, književna kritika opisala je kao inspiratora i usmjeravača nekoliko generacija jugoslovenskih intelektualaca. To „krležijanski obojeno“ razdoblje donijelo je mnogo umjetničkih darova. Šta su utemeljili i kojom bojom su zalili balkansku zemlju „dobitnici“ Njegoševe nagrade iz 90-ih?
Upućeni bi rekli da, sa stanovišta književne slobode, pisac može i svojim djelom i javno iskazanim stavom sugerisati auditorijumu svoje najintimnije probleme i ideje. Ali u ovom čvorištu umjetničkog i ideloškog često ima gordijevskih elemenata, pa puka prisila i zlosudna hladnoća mača ili vrelina baruta jedva čekaju svoju priliku. Oroz na Balkanu uvijek povlači „prejaka reč“!
Na kraju, laureatu i žiriju nagrade Miroslavljevo jevanđelje, koji ga je opisao kao čovjeka koji „sintetizuje u sebi trostruko ipostasno jedinstvo pisca, mislioca i religioznog autora“, ostaju riječi Mersoovog ispovjednika iz Kamijevog „Stranca“ - Iz svega ovog kamenja curi bol, ja znam. Nijesam ga nikada promatrao bez tegobe u srcu. Ali iz dubine srca izlazi lice božje. Tražiće se od vas, da vidite to lice.
P.S. Valjalo bi prestati sa „spašavanjem“ Njegoša od Crnogoraca!
Bonus video:
