Danima idu na ulice, odlučne, bijesne, hrabre. Žene u Iranu su u prvim redovima protesta, i to nije novost. I neposredno poslije islamske revolucije 1979. su glasno protestovale protiv prisilnog pokrivanja kose. Tada je to bilo bez uspjeha, marame su im nametnute, a „moralna policija“ je počela da se stara o poštovanju propisa.
Ali, žene su se borile uvijek, za svaki santimetar kože i kose. Uprkos svim hapšenjima i poniženjima, marame su svake godine padale sve niže, odjeća je postajala uža, lica sa više šminke. Ukratko, žene su postajale vidljivije.
To minimalno pravo na samoodređenje je dostignuće iranskih žena - i prijetnja za muslimanske moćnike. Jer se tako ruši temelj Islamske Republike - kontrola ženskog tijela. Tako i nevine djevojke poput sasvim apolitične Mahse Amini mora da djeluju strašno „moralnoj policiji“.
Bijes zbog smrti 22-godišnje djevojke ujedinila je ljude svih slojeva i ubjeđenja. Mahsa Amini postala je simbol protesnog pokreta. Svi mogu da se identifikuju sa njom jer znaju da je isto tako moglo da strefi bilo koju drugu ženu. Rijetko koja do sada nije imala ponižavajuća iskustva sa običajnom policijom.
Ovog puta ipak gledamo scene kakve ranije nisu viđane. Žene protestuju bez hidžaba i javno pale marame. Demonstrativno režu kosu i viču „Dolje Islamska Republika“ i „Smrt diktatoru!“
Djeluje da su demonstranti više riješeni nego u prethodnim talasima protesta. Suprotstavljaju se snagama reda i ponegdje tjeraju policiju na bijeg. Ljudi u Iranu imaju sve manje da izgube.
Jer, 2009. su išli na ulice tražeći slobodu i reforme, ali u okviru sistema. Tokom 2018. i 2019. radilo se o socijalnim pitanjima, inflaciji i ogromnim cijenama benzina. Tada su se parole već usmjeravale i na duhovne vođe Irana.
Danas su stvari otišle dalje. Demonstranti cijepaju plakate vođa revolucije Hameneija i Homeinija, pale ih, glasno traže rušenje cijelog sistema. Sve više ljudi je okrenulo leđa režimu, njegovoj ideologiji pa čak i islamu. Nezadovoljstvo je došlo i do tradicionalnih djelova društva.
Čuje se da je režim već u velikoj mjeri suzbio pristup internetu. Iskustvo prošlih protesta nas uči da je to loše znamenje. Tada su u informacionom mraku policajci brutalno krenuli na demonstrante, vjeruje se da su stotine ljudi ubijene, a još više njih pohapšeno.
Sada bi moglo da se desi slično. Ubijeno je više od 35 ljudi, među njima je bilo djece. Demonstranti dobijaju batine, hapse ih po stanovima.
Rigoroznost mula dolazi otuda što je prvi put otvoreno napadnut jedan simbol njihove vlasti. Zabrađivanje žena je jedan od stubova Islamske Republike. Tu vlastodršci ne misle da popuste. Ukidanje hidžaba bio bi njihov početak kraja.
Ipak, bez pritiska Zapada i međunarodne zajednice režim će imati odriješene ruke da i ove proteste krvavo uguši. Protesti solidarnosti neće biti dovoljni. Iran mora pozvati biti pozvan na odgovornost i tokom pregovora o atomskom sporazumu. SAD su već uvele sankcije običajnoj policiji, bilo bi dobro da isto uradi Berlin.
Ljudi u Iranu, pogotovo žene, ovih dana rizikuju mnogo. Toj hrabrosti valja odati priznanje. Njihove glasove treba čuti, a njihov rizik na kraju mora da se isplati.
Bonus video:
