Nepoznato je koliko je tačno Rusa napustilo svoju zemlju od početka rata u Ukrajini. Jedni kažu da ih je više od milion, drugi da ih je manje. Ali precizne brojke, moguće, i nisu važne ako se pogleda profil onih koji su otišli. Među njima su najobrazovaniji Rusi - pisci, kompjuterski eksperti, novinari, režiseri, muzičari, profesori, glumci i tako dalje.
Neki odlaze jer nemaju drugog izbora. Novinari koji su kritikovali rat (na primjer Jevgenija Aljbac, urednica časopisa "The New Times") bili su prinuđeni da pobjegnu da bi izbjegli hapšenje zbog "širenja lažnih vijesti" ili zato što su "strani agenti". Drugi odlaze zato što život u Putinovoj Rusiji smatraju nepodnošljivim. Olga Smirnova, primabalerina Boljšog teatra, preselila se u Amsterdam. Ona kaže da "nikada nije pomišljala" da će se "stidjeti Rusije", ali da više ne može ostati u zemlji.
Stotine hiljada mladih muškaraca bježalo je od "djelimične mobilizacije" (septembar-oktobar 2022 - prim. red.), koju je proglasio Vladimir Putin, odlučivši da tako izbjegnu rizik odlaska u rat koji nisu htjeli da započnu. Poznanik iz Moskve mi je ispričao da je broj ljudi koji su imali priliku da odu i koji su to iskoristili sada veći od broja onih koji su ostali.
Ipak, neke istaknute ličnosti, koje istupaju protiv Putinovog rata, još su tamo i to iz različitih razloga: ne žele da ostave porodice; ne shvataju kako je moguće nastaviti raditi u inostranstvu; hoće sopstvenim očima da gledaju šta se dešava u zemlji. Nezavisni novinar Dmitrij Muratov obećava: "Mi ćemo ovdje raditi sve dok hladna cijev pištolja ne dodirne naša vrela čela". Takav izbor uvijek je težak.
U druga vremena i u drugim zemljama, na primjer u nacističkoj Njemačkoj i komunističkoj Kini, ljudi su se suočavali sa sličnom dilemom. Ako odete rizikujete da postanete suvišni u svojoj zemlji i pretvorite se u nezvanog gosta u inostrantvu. Ako ostanete, možete završiti u zatvoru - ili se može desiti nešto još gore. One koji su otišli često kritikuju, nazivaju ih kukavicama i izdajnicima, a disidenti koji ostanu nađu se zaglavljeni u procjepu između stranih država i sopstvene vlasti. Rusi koji vole svoju zemlju ali mrze rat došli su upravo u isti položaj kao i pariotski nastrojeni Njemci koji su mrzjeli nacizam. Oni imaju vrlo malo prijatelja.
Odluku otići ili ostati neizbježno formira uvjerenost u sopstvenu ispravnost, i to kod obje strane. Oni koji su na bezbjednom u inostranstvu i zaštićeni su od surovosti rata i diktature, često tvrde da oni koji su ostali moraju demonstrirati svoje nezadovoljstvo vlašću. Na konferenciji u Rigi bivši svjetski prvak u šahu i politički aktivista Gari Kasparov izjavio je da Rusi koji žele da budu "na pravoj strani istorije moraju spakovati kofere i otići iz zemlje". Oni koji to ne učine, rekao je on, "postaće dio vojne mašine".
Filmski režiser Kiril Serebrenikov, uprkos dugogodišnjem praćenju od strane ruskih vlasti, odbijao je da ode - sve do trenutka kad je rat postao posljednja kap u čaši. On je dobro formulisao problem građana Rusije koji se ne slažu sa Putinom: "Taj rat su poveli predsjednik i političari za koje ja nisam glasao, ali sam u očima mnogih njihov podržavalac".
Tomas Man, najpoznatiji njemački pisac svog vremena, pobjegao je ih nacističke Njemačke brzo nakon dolaska Hitlera na vlast 1933. godine. Žena mu bila je Jevrejka, njegovi stavovi mogli su ga dovesti do brzog hapšenja, pa nije imao izbora. Istupao je sa žestokom kritikom Hitlerovog režima koju je emitovao BBC tokom rata. Poslije rata Man je izjavio da su svi Njemci uprljani nacističkim zločinima. Smatrao je da pisci, koji su se trudili da budu neprimjetni, takođe uprljani. Sve to je isprovociralo oštar odgovor drugih književnika, recimo Franka Tisa, koji nije bio nacista ali je odlučio da ostane u Njemačkoj. Upravo je njegova fraza "unutrašnja emigracija" - intelektualci koji su se držali po strani da bi izbjegli probleme.
Ljudi kao Man, tvrdio je Tis, bili su kukavice koje su okrenule leđa svojim sunarodnicima u nevolji. Tis je otišao i dalje rekavši da su oni koji su ostali pokazali više hrabrosti. Govorio je u ime mnogih Njemaca koji su ostali i nikada nisu oprostili onima koji su, kao Man i filmska zvijezda Marlen Ditrih, otišli.
Oštra razmimoilaženja među ljudima koji bi trebalo da su u jednoj zemlji, ali su donijeli različite egzistencijalne odluke predstavlja jednu od pobjeda represivnih režima. Ona omogućava da se još više smanji vjerovatnoća opozicionog djelovanja. Svaki put kada kineska vlada pusti na slobodu vrlo poznate disidente i dozvoli im da odu na Zapad, ljudi te postupke obično pozdrave kao pobjedu pravosuđa.
Ipak, u realnosti je ta vrsta izgnanstva efikasan način da se izbavite od kritičara koji u domovini uskoro postaju zaboravljeni ili se smatraju odvojenim od realnosti i postaju oni koji nikome nisu potrebni. Cijena slobode u inostranstvu često bude isti život pun oštrih kritika od ljudi koje ostavili iza sebe.
Odlazak iz zemlje najboljih i najistaknutijih Rusa može biti vrlo koristan naučnim, kulturnim i obrazovnim ustanovama na zapadu. I, naravano, sve će to štetiti dugoročnim perspektivama Rusije. Ali Putin, vjerovatno, na to neće obraćati pažnju sve dok može da ostane na vlasti.
Rusi koji su odlučili da ostanu patiće od dugoročnih posljedica Putinovog militarizma, moguće čak i više nego Ukrajinci na koje je sad sručeno čitavo breme rata. Ilja Kolmanovski, poznati biolog i naučni novinar, koji je napustio Rusiju zbog rata, kaže da će "ljudi vremenom shvatiti da je Putinova invazija bila napad i na Rusiju".
Copyright: Project Syndicate, 2023.
(prevod: N.R.)
Bonus video:
