Politička kriza u jednom društvu često iziskuje promišljenost političkih lidera kako bi kreiranjem smjernica i međusobnom komunikacijom uspjeli da prevaziđu međusobna neslaganja, zarad boljitka cijelog demokratskog društva. Rezultat te komunikacije, ukoliko se vodi u dobrom smjeru, često dovodi do punog legitimiteta institucija bitnih za uspostavljanje pune demokratije.
Kad je riječ o crnogorskoj političkoj sceni, vidimo da politički donosioci odluka izbjegavaju ustupke kako bi svako od njih mogao aktuelnu krizu da iskoristi za sopstvene uskopartijske ciljeve, a sve na uštrb demokratije i evropske perspektive. Blokada Ustavnog suda, koja traje već duže vrijeme, najbolji je primjer zanemarivanja evropske agende zarad što boljeg pozicioniranja na političkoj sceni. Nemogućnost postizanja dogovora oko izbora sudija pomenutog suda jasno pokazuje da nivo političke kulture i odnosa prema demokratskim principima još uvijek nijesu na zadovoljavajućem nivou. Otuda i reakcija međunarodne javnosti koja pokušava na diplomatski način da utiče na donosioce odluka kako bi ih podsjetila da ostanak na evropskom putu zahtijeva punu posvećenost ostvarivanju demokratskog kapaciteta.
Neki će savjete međunarodnih partnera protumačiti kao miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore iako je realnost drugačija. Politički donosioci odluka u Crnoj Gori nemaju dovoljno ozbiljnosti niti posvećenosti kako bi shvatili da institucionalno tapkanje u mjestu kratkoročno može dovesti do uskopartijskih benefita, ali na duže staze može nanijeti mnogo štete na evropskom putu na kojem se Crna Gora nalazi. U ovom slučaju, međunarodna zajednica liči na vaspitača koji konstantno mora da opominje svoje đake zbog nenaučenih lekcija.
Izbor sudija Ustavnog suda usko je vezan i za raspisane predsjedničke izbore koji mogu biti prolongirani u slučaju da sudije ni ovog puta ne budu izabrane. U tom slučaju, po Ustavu, predsjednica parlamenta bi vršila dužnost predsjednice države do održavanja izbora. Sa druge strane, izbor sudija Ustavnog suda doveo bi do preuzimanja vlasti u Podgorici od strane pobjedničke koalicije jer bi sud u tom slučaju mogao da odlučuje po pitanju žalbi koje su pristigle na izborni proces.
Ako u fokus stavimo predsjedničke izbore, promjenu lokalne vlasti u Podgorici i raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora, možemo zaključiti da blokada Ustavnog suda većini partija donosi određenu korist. Nekima da što duže zadrže vlast u Podgorici u susret vanrednim parlamentarnim izborima, a drugima da što duže participiraju u tehničkoj Vladi. U prethodnom periodu mogli smo čuti i predloge o rekonstrukciji tehničke Vlade što predstavlja elementarno nepoznavanje postulata na kojima počiva demokratija jer se ne može rekonstruisati Vlada koje je izgubila podršku u parlamentu. Takva Vlada jedino može da pripremi uslove za održavanje vanrednih izbora.
Iako je u posljednjih nedelju dana evidentan napredak u dijalogu, dogovor koji je postignut o izboru tri člana Ustavnog suda ogolio je suštinu partitokratije jer je i ovog puta imala prednost u odnosu na stručnost kandidata.
Centralistički blok
U polarizovanom društvu, koje gravitira nad evidentnim identitetskim rascjepom, udruživanje građanskih partija već duže vrijeme predstavlja jedan od predloga za objedinjavanje progresivnih snaga. Tako objedinjene građanske snage imale bi zadatak da rasterete političku scenu identitetskih pitanja i da u fokus stave funkcionalnost institucija i ubrzano zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Međutim, politička scena uoči predsjedničkih izbora pokazala je da te partije više brinu o sopstvenom rejtingu nego o višem cilju za koji se deklarativno zalažu - formiranje široke građanske koalicije. Demokrate koje otvoreno nude mogućnost koaliranja pokretu “Evropa sad”, uz predlog da taj pokret bira da li će dati kandidata za funkciju premijera ili predsjednika, jasan je pokazatelj političkog straha od rasipanja glasačkog tijela. Upravo iz tog razloga, svaka partija će gotovo izvjesno imati svog kandidata kako bi u tom slučaju zadržala svoje biračko tijelo i spriječila rasipanje glasova ka onom kandidatu koji bi možda imao i više šanse u predsjedničkoj trci. Pokret “Evropa sad”, izbjegavanjem saradnje sa ostalim partijama u susret predsjedničkim izborima, pokazuje da je za kratko vrijeme izgradio partijsku stabilnost ali isto tako smanjuje svoj koalicioni potencijal na narednim parlamentarnim izborima.
Priča o širem građanskom bloku za sad lebdi u vazduhu naslućujući potrebu objedinjavanja progresivnih snaga. Da li je tako nešto moguće ostvariti između dva značajna izborna procesa zavisi od spremnosti partija da javni interes stave iznad partijskog.
Autor je magistrand političkih nauka na Univerzitetu Crne Gore
Bonus video:
