Ovih sedmica navršilo se četiri decenije od objavljivanja „Enciklopedije mrtvih“ Danila Kiša... U ovoj zbirci priča, koja je okićena Andrićevom nagradom i brojnim kritičkim osvrtima, naš najintrigantniji književnik opaža kako je „čovečiji život pad i pakao, a svet je u rukama tiranâ“. Zaista, našoj zbilji priliči parafraza iz ovog djela po kojoj su određeni među nama vukovi, a neki od nas ovce prepuštene njihovim zakonima. Oni traže „sve, dušu i telo, duh i misao, a zauzvrat ti daju obećanja; za tvoju sadašnju pokornost, i tvoju sadašnju molitvu i tvoje sadašnje ćutanje daju ti šarenu lažu obećanja, obećavaju ti budućnost, budućnost koje nema...“
Ne znamo kako bi pisac kojeg je najviše bolio „život“ prozno oblikovao današnju političku (ne)kulturu u kojoj su donedavno glasali mrtvi i u kojoj nekada prognani (u inostranstvo) sada ponovno bivaju nepoželjni u svojoj domovini. Ali, zasigurno bi imao i previše dobar motiv da opiše patološko vezivno tkivo koje prosječni crnogorski glasač ima sa svojim strankama i njihovim liderima. Ovaj zaključak proizilazi iz okolnosti da je efektno opisivao one zajednice i one događaje u kojima je dominirala ideološka isključivost, pa bi vjerovatno, na sebi svojstven način, ispisao još koji red o današnjici i nastavku duge tradicije balkanskih društava da vrše neposrednu kontrolu nad skoro svakim svojim članom. Strasno bi opisivao kako se ne poštuje intima i kako se vrši izborna krađa ličnih identiteta. Vjerovatno ga ne bi iznenadilo nesrećno odsustvo boljih ideja i građanskih vrijednosti i turobno bi prihvatio i vrijeme i prostor koji u sebi sjedinjuju religijske i socijalne motive.
U neđelju veče biće okončan još jedan izborni proces...
U aprilskoj noći putanja naše društvene zbilje, koja je započeta 90-ih, pokazaće još jednom do čega nas je dovela ili smetnula višedecenijska opijenosti narativnim istorizmom i autoritativnim nasljeđem. Shvatiće malobrojni nesrećnici da nijesmo odmakli u izgradnji političke kulture koja nas je trebala nakon tranzicionog lutanja dovesti do demokratskog, pluralnog i građanskog stanja. Ishod ovih izbora, odnosno njihov ishodnik, bio on stariji ili mlađi, potvrdiće zebnju da ćemo još neko vrijeme biti u limbu materijalne i duhovne nesigurnosti. Na to ukazuje tematika ovih izbora koja nije sukob između projekcija budućnosti, koliko je produkt opterećenosti prošlošću i ličnim animozitetom. Zaludno je u ovom trenutku izbornog brljanja podsjećati da se ljudske slobode urušavaju kada glasači prihvataju političare koji promovišu konfliktne podjele između „nas“ i „njih“.
Iako će okončanje ovih predsjedničkih izbora, bez obzira na svoje ishodište, odnosno ishodnika, usloviti održavanje vanrednih parlamentarnih izbora (ovo proizilazi iz okolnosti da oba kandidata u drugom krugu dolaze iz stranaka koje nemaju institucionalnu zastupljenost saobraznu svojoj političkoj snazi) to samo po sebi neće biti kvalitetniji iskorak prema integraciji našeg društva. Svima je jasno da će proteći još dosta vremena dok naša država bude institucionalno funkcionalna i usmjerena ka razuđivanju ekonomskih interesa na tržištu koje neće imati monopole. Prosto ispisano, još dugo će javnim interesom dominirati političke stranke od kojih će neke, i to već u narednom periodu, praviti neprincipijalna savezništva! Umjesto bavljenja konkretnim socijalnim interesima i dalje će crnogorski tranzicioni uspješnici i berzanski manipulanti, svaki iz svoje perspektive, bilo da su stariji ili mlađi, nastaviti po starom - lako je biti ekonomski moćan kada rasprodaješ ono što je generacijama stvarano i od nekoga oteto (čitati nacionalizovano), ali je i podjednako fatalno kada se sumnjivo zadužuješ da bi plaćao ljudima ono što će oni morati višestruko da vrate. Bumerang populizma jače udara onoga koji ga je bacio, nego onog koji je njime zavaran!
Svakako, izbor prvog čovjeka Crne Gore, odnosno ishodnika trenutne političke konfuzije u njoj, nanovo dokazuje kako je Crnoj Gori nasušno potrebna politička alternativa koja neće izaći iz šinjela DPS-a ili Srpske pravoslavne crkve. Nužno je i da nova iskra u kamenu bude autonomni iskaz građanske potrebe, a ne poltronska organizacija diplomatskih predstavništava i određenih medija. Ne treba nam, kako Kiš opisuje jednog svog lika iz Enciklopedije mrtvih, još jedan „povijen koščat nos i profil ovce“ i „pomalo sarkastičan izraz“.
P. S. Ima nas koji pamtimo dolazak „mladih i pametnih“, pa smo evo opet u (ne)prilici da možda proživimo isto, ali nam je zaista ogavna parola „Nego ko?“ spram vječnog i časnog „Nego što!“
Bonus video:
