Kad se srpski pukovnik Čedo Bulat predao hrvatskom generalu Petru Stipetiću, bio je to možda najbolji trenutak prošlog rata, i ne samo jer je tada, 8. kolovoza 1995. na Baniji kod Topuskog, rat zapravo završio, jer se u Hrvatskoj nakon toga više nije ginulo. Događaj valja upamtiti i zato što je bio usamljeni i nesigurni, treperavi žižak ljudskosti i pristojnosti u gustome mraku ratne neljudskosti i prostaštva. Zaustavili su se na pustoj cesti, s jedne strane Srbin, s druge Hrvat, jednom oficiri JNA, bliski suradnici i prijatelji, i pošli jedan drugome u susret. Posljednjih nekoliko metara Srbin je stao stupati, visoko podizati koljena i potplatima žustro lupati o asfalt, da bi se naposljetku ukipio pred Hrvatom, oštro mu salutirao i viknuo: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi”.
Ako i niste ljubitelj pompeznih vojničkih obreda, ako ste pacifist, hipik i dezerter, “glupi civilist”, riječima Jaroslava Hašeka, kojemu je smiješna svečana vojnička muškost, ovo svejedno treba cijeniti jer je riječ, što se zna, o jedinoj prilici da su se hrvatski i srpski vojnici uzajamno poštovali. Ako je bilo još negdje, nije zabilježeno kamerom da su između 1991. i 1995. Srbin i Hrvat jedan za drugoga uglancali cokule, obrijali se, začešljali i zakopčali, i da je poraženi pošteno priznao da je poražen i iskreno čestitao boljemu od sebe.
U svim drugim slučajevima neprijatelj je bio gori. I za Srbe i za Hrvate neprijatelj je bio životinja, i službeno i neslužbeno, i u parlamentu i na ulici, i u novinama i na televiziji. Vjesnik i HTV, jednako kao i Politika i RTS, one su s druge strane bez izuzetka prikazivale kao čudovišta. Srbi su za HTV mogli biti samo četnici, a Hrvati za RTS jedino ustaše. Zvijeri koje su naše dobre i ispravne momke isključivo podmuklom prevarom i zločinom mogle pobijediti. Propisni prijavak pukovnika Bulata generalu Stipetiću, njihovo rukovanje, potpisivanje predaje na haubi policijskog auta, cijela ta časna i gospodska, samurajska predstava na banijskoj cesti, bila je sasvim rijetka zgoda da su Hrvati i Srbi bili, eto, ljudi.
Dvadeset dvije godine kasnije umirovljeni general Petar Stipetić nije bio na proslavi velike ratne pobjede. Izostao je iako je najzaslužniji za uspjeh, jer je preuzeo zapovjedništvo u času kad su hrvatske snage trpjele stravične gubitke i kad je prijetila realna opasnost da naša slavna vojno-redarstvena akcija Oluja na sjevernom frontu ispadne krasni prdac. Stipetić kaže da ga organizatori svečanosti nisu pozvali, a organizatori svečanosti, Ministarstvo obrane i gradske vlasti Gline, se kunu da su ga zvali, ali da, nisam najbolje shvatio, u Ministarstvu nisu radili telefoni, udario im grom u centralu, ili da je službeni teklić putem sreo kolegu iz srednje škole, više od dvadeset godina ga nije vidio, i da su otišli na piće, pa jedno za drugim, neće, kvragu, posao pobjeći, pa se smrklo i službeni poziv nesretno je ostao u torbi zaboravljenoj pod stolom u kafiću.
Što god bilo, Stipetić nije došao u Glinu, a meni se vjerojatnijim čini da ga nisu zvali. Glavnog su junaka izbacili iz predstave da bi se u njoj šepirila epizodna lica poput predsjednice Grabar-Kitarović i ministra Medveda, ali u njegovom se izostanku, ako mene pitate, krije i jedan dublji, temeljniji razlog. Ono uglancano, obrijano, začešljano i zakopčano Bulatovo stupanje pred Stipetićem mnogima se nije svidjelo. Živcirala ih je priča o vojničkoj časti i poštenju. Petru Stipetiću naši nisu oprostili da je bio gospodin, a ni pokojnom Čedi Bulatu, uvjeren sam, njegovi sve do smrti nisu zaboravili kako se osramotio kad je ustašama čestitao na pobjedi. Šta mu je, pobogu, to trebalo? Bruka, bre! I dandanas, dvadeset dvije godine kasnije, i srpske i hrvatske nacionaliste boli kad se sjete patetičnog raporta u ljeto 1995. na Baniji. On se ne uklapa u njihova stajališta o svijetu i čovjeku, u povijest kakvu oni žele, ta zgoda ne stane u njihove palanačke mozgove, među njihove skučene horizonte.
Jer ni danas, u ljeto 2017. godine, nama nije u interesu da Srbi imaju čast i poštenje. I službeno i neslužbeno naši su neprijatelji šuft, pokvarenjaci, genetski ubojice, podmukle životinje. Srbima se ne može vjerovati. Gadovi su to. Njima se čak i s oltara, u propovijedima don Damira Stojića i biskupa Vlade Košića, negira čovječnost, a ni na drugoj strani, u Srbiji, ne nedostaje nadrkanih, mračnih pravoslavnih popova koji jednake strahote govore o Hrvatima. Nacionalistički prostaci mržnju uvijek opravdavaju tvrdnjom kako njihovi neprijatelji, ako i izgledaju kao ljudi, ustvari nemaju ljudskih osobina. I zbog toga čudaci poput Zlatka Hasanbegovića pišu neke nove povijesti koje se često ne podudaraju s onim što je zaista bilo, i zbog toga je trebalo zaboraviti pozvati generala Petra Stipetića na proslavu u Glini, i zbog toga je pukovnik Čedo Bulat zaboravljen umro u Beogradu.
No, mi se ipak sjećamo slavnoga generala, pa i ako ga na svečanoj tribini ne vidimo. Grije nas uspomena kako su i pored niza krvavih zločina u prošlom ratu, bezbrojnih ustaša i četnika što su se međusobno divlje istrebljivali, tu bila i nekakva gospoda poput Petra Stipetića i Čede Bulata, oficiri i džentlmeni, vitezovi, samuraji, koji su nas sačuvali da sasvim ne poživinčimo i čestitali protivniku ako ih je taj u poštenoj borbi zasluženo pobijedio. Kakav bi to, naposljetku, pakao bio da nitko nije bolji od nas?
Bonus video:
