„Čovječanstvo mora da stavi tačku na rat prije nego što rat stavi tačku na čovječanstvo”, Džon F. Kenedi
Četiri puta u modernom dobu, prema doktrinarnom stanovištu, došlo je do mijenjanja svijeta, odnosno preoblikovanja tzv. međunarodne zajednice. Prvi put, tzv. Vestfalskim mirom 1648. godine, kojim je okončan Tridesetogodišnji rat i potvrđen princip teritorijalnog suvereniteta kao opšti princip u odnosima između država. Drugi put, na Bečkom kongresu 1815. godine nakon Napoleonovih ratova, kada je preoblikovana politička karta Evrope kroz princip ravnoteže snaga i obezbijeđen gotovo stogodišnji mir na Kontinentu. Treći put, nakon Prvog svjetskog rata u Parizu, tzv. Versajskim mirom 1919. godine, koji je rezultirao formiranjem prve univerzalne političke organizacije – Društva naroda. Upravo tada dolazi do prerastanja tzv. klasičnog, evropskog međunarodnog prava – prava koje su stvarale (velike) evropske sile i koje se ticalo samo njihovog međusobnog odnosa – u univerzalno međunarodno pravo, tj. pravo svih država. I četvrti put, nakon Drugog svjetskog rata, u San Francisku 1945. godine, kada je osnovana Organizacija Ujedinjenih nacija. Posljednjeg dana konferencije u San Francusku, 26. juna 1945. godine, jednoglasno je usvojena Povelja Ujedinjenih nacija i Statut Međunarodnog suda pravde. U preambuli Povelje, između ostalog, stoji: „Mi narodi UN, riješeni da da spasemo buduća pokoljenja užasa rata...“
Međutim, svijet se danas suočava s brojnim konfliktima i naporima za postizanje mira, odnosno stanje mira u 2024. godini pokazuje složenu sliku globalne (ne)sigurnosti. Drugim riječima, Ujedinjene nacije su podbacile u svojoj osnovnoj misiji i razlogu postojanja – očuvanju svjetskog mira. Indikativne su riječi, gotovo svima poznatog, njemačkog filozofa Hegela da „od istorije učimo da od istorije ne učimo“.
Prije svega, jedna slika sa samog početka formiranja i rada Ujedinjenih nacija. Naime, UN su formirane pred kraj Drugog svjetskog rata i odražavale su realnost tog (dakle, ratnog) perioda, koji se, u međuvremenu, promijenio iz korijena. Recimo, broj članica je gotovo učetvorostručen. Godine 1945. bilo ih je pedeset, odnosno u Savjetu bezbjednosti bilo je zastupljeno 11 država (5 stalnih i 6 nestalnih), što će reći 22 odsto članstva UN, dok danas broj država članica UN iznosi 193, odnosno sastav Savjeta bezbjednosti čine 15 država (istih 5 stalnih članica i 10 nestalnih), dakle, manje od 8 odsto članica. Možda je bolje reći da 5 stalnih članica, dakle, 2,5 odsto članstva, po pravilu, donosi najbitnije odluke u ime preostalih 188 država. S druge strane, uspješno završen eksperiment eksplozije atomske bombe, tzv. Trinity test, 16. jula 1945. godine, kao i uništenja Hirošime i Nagasakija, rezultirali su trkom u nuklearnom i drugom naoružanju i krah saradnje dviju najvećih sila toga vremena – SAD i SSSR, tj. razvojem koji čovječanstvo i Povelja UN nisu predviđali. Elem, sasvim je ispravna konstatacija da je Povelja UN postala djelimično zastarjela već i prije njenog stupanja na snagu.
Sistem kolektivne bezbjednosti čija je „najvidljivija“ pojava tzv. pravo veta, predstavlja još jednu potvrdu gore navedenoga, a koja je rezultat dogovora Ruzvelta, Staljina i Čerčila na tzv. Jaltskoj konferenciji i, kasnije, Potsdamskoj konferenciji. I pored brojnih kritika, moć velikih sila uslovila je da se odluke u Savjetu bezbjednosti donose potvrdnim glasovima stalnih članica. O moći sile najbolje svjedoče riječi američkog senatora Toma Konelija: „Moćete otići iz San Franciska i izvijestiti vaše vlade da ste porazili veto, ali takođe možete reći i da smo mi pocijepali Povelju“, i tom prilikom pocijepao kopiju iste. Koliko god ovo izgledalo bahato i nepotrebno, nesporna je činjenica, i onda kao i sada, da ako sve, ili barem velika većina, moćnih država (tzv. sila) nije na istoj strani, postoje velike šanse za globalni ili svjetski rat. Međutim, postavlja se pitanje da li će poslije novog svjetskog rata uopšte biti moguće peti put preoblikovati svijet i međunarodnu zajednicu. Izgleda da je, kako to ističe Ajnštajn, oslobođena snaga atoma promijenila sve, osim našeg načina razmišljanja, i tako se krećemo ka katastrofi bez premca.
Umjesto dosljednog poštovanja Povelje UN, prije svega načela rješavanja međunarodnih sporova mirnim načinima i načela uzdržavanja od prijetnje i upotrebe sile (posebno, prijetnje i upotrebe nuklearnog oružja), kao i kreiranja nekih novih i boljih rješenja i pristupa, danas imamo direktno narušavanje međunarodno-pravnog okvira održavanja međunarodnog mira i bezbjednosti utemeljenog u Povelji UN kroz instrumente realpolitike velikih sila, stalnih članica Savjeta bezbjednosti i njihovih partnera/marioneta. Dag Hamaršeld, drugi po redu Generalni sekretar UN, istakao je da „UN nisu stvorene da odvedu čovječanstvo u raj, već da ga spasu od pakla“. Međutim, da li je đavo sa pet glava upravo Savjet bezbjednosti?
In fine, pitanje je da li je atomska domba „samo“ dovela do pobjede u ratu i razaranja Japana, ili stavila sve nas i buduće generacije u ozbiljnu neizvjesnost. Da li će vladavina sile, odnosno politike u maniru nacionalne veličine i moći u zapletu sopstvene krhosti i potencijalnog nestajanja, ustupiti mjesto vladavini mira, odnosno vladavini (međunarodnog) prava. Trenutni međunarodni odnosi i dalje ostaju van granica prava, i sve govori o moćnoj i destruktivnoj snazi koja je puštena u svijet – „Sada postadoh Smrt, razarač svjetova“ (J.R. Oppenheimer).
Autor je doktorand pravnih nauka i odbornik CIVIS-a u SO Bar
Bonus video:
