Konrad Lorenc je smatrao da je pacov kosmopolitska životinja. Za razliku od drugih životinja koje nisu u stanju da funkcionišu izvan određene teritorije, pacovi to mogu.
Dakle, u stanju smo, kao pacovi, da kolonizujemo svako mjesto unutar poznatog svijeta i da ga proglasimo svojim. Ako ne mi, onda naši potomci nauče vrlo brzo da skitnicama i kosmopolitskim pacovima ne treba dati da se nasele u naš svijet. Evo nekoliko iskustvenih primjera.
Slavonski Brod, februara 1992.
Ušao je u autobus kočoperno, kako dolikuje novajlijama u profesiji. Još ga nije usporila rutina. Na licu mu još ne bješe iscrtana zlovolja od tavorenja na rampi, u čijem postojanju putnici ne prepoznaju višu svrhu već samo prepreku koju valja otrpjeti, preskočiti ili zaobići.
Ima oštar, zelenkast pogled, kao da nekog traži u mnoštvu zabrinutih ljudi.
Mlad graničar mlade države.
U mojim papirima postoji nezgodna naznaka. Mjesto rođenja: Zemun.
Ćutke mi vraća pasoš.
U trenutku kada želim da uzmem pruženi dokument, službeniku se palac i kažiprst blago opuste i crvena knjižica sa šest zlatastih baklji na prednjoj strani padne na pod.
Pardon, kaže. Nešto mu zasvjetluca u pogledu. Biće da je to plamen jedne od onih baklji.
Iza mene sjedi starac čije je lice izbrazdano kao sušna zemlja.
Na redu je da pokaže svoje putne isprave.
Graničar ga mustra pogledom. Naposljetku mu kaže: Hajde van!
Starac samo zabaci svoj šeširić na tjeme i posluša.
Narednih pola sata gledamo kako gestikuliraju.
Starac širi ruke kao da se čudi. Onda diže prst kao da prijeti.
Graničar je raskoračen, uniformisan, smrtno ozbiljan.
Gestikulira odrešito, samo jednom rukom, dok mu druga ostaje na leđima.
Starac mora da izvadi torbu iz prtljažnika. Iz torbe neke prnje. I da opet sve to vrati.
Sijeda iza mene othukujući.
Puštaju nas u Hrvatsku.
Starac kaže, a da ga niko ne pita:
Meni on tako, stoka jedna.
Meni.
Meni.
Đe su mi sinovi, jesul` s četnicima!?
On meni, Marku Pejiću, čiji su svi bili Hrvati dok još njega ni njegovih nije ni bilo.
Potpiso pasoš ćirilicom. Ja, pa šta? Naučili su me pisat u Makedoniji, dok sam služio onu vojsku. Ej, prije po stoljeća. I on meni tako. Sram da ga bude i stid.
Slušao sam neko vrijeme Pejićevu gorku žalopojku koju je mrsio sebi u njedra, ona se gubila u brektanju motora, a onda je sumrak prekrio Slavoniju i ja sam zaspao na sjedištu.
Kalesija kod Tuzle, marta 1992.
Cigo me je posmatrao sa nevjericom.
Šta`š ti ovdje?
Upravo sam sišao sa prigradskog autobusa broj 13.
Na ulici nigdje nikoga kao u špageti-vesternu.
Cigo mi pokaza prema benzinskoj pumpi: Tamo su muslimani.
Potom nehajno mahnu glavom prema ulici kojom je već odlazio prazan autobus:
A tamo su Srbi.
Napravio je pauzu i onda dodao: Naoružani.
Pokajao sam se što sam došao iz obližnjeg grada. Mora da sam zadubljen u knjigu previdio barikade između kojih su pustili autobus da uđe u naselje. Otišao sam do majčinog stana, uzeo rukopis zbog kojeg sam došao, zapamtio majčin zabrinut pogled i uputio se pješke prema srpskoj barikadi.
Dva kamiona su kao makaze presjekla ulicu skoro se dodirujući njuškama.
Unaokolo su se vrzmali naoružani civili.
Raskoračen, u maskirnoj uniformi, sa plavom trakom oko rukava, kalašnjikov na gotovs, stajao je moj školski drug.
Izbacili su ga iz osnovne škole zbog toga što je premlaćivao učiteljsku djecu.
Zastao sam.
Fakultet, dođi `vamo, rekao mi je preko cigare.
Došao sam.
Rukovali smo se kao da smo na plaži.
Pričao mi je o tome kako su jači i kako je pravda na njihovoj strani. Oni drugi će da popuše.
Održao mi je lekciju iz patriotizma.
Nije mi padalo na pamet da protivrječim pripitom profesoru koji nije završio ni osnovnu, a ima otkočen kalašnjikov.
`Fakultet`, moj novi nadimak, bio je upozorenje koje nisam mogao prečuti – da se ne pravim pametan, jer je došlo vrijeme njegove pameti.
Bio sam srećan što me je poslije predavanja pokroviteljski potapšao po ramenu i pustio da prođem između dva kamiona. Preko nevidljive granice koja je za nekog bila klopka, a za nekog kapija u slobodu.
Pasau 1994.
Nekim ljudima se u prevoznim sredstvima smuči, neki ne mogu da spavaju. Prigradski autobusi oko Tuzle sedamdesetih su vonjali na želučanu kiselinu, znoj i prdež, ali ja bih u njima znao zaspati i na nogama. U vozu mogu da usnim već poslije nekoliko kilometara. Pejzaž juri slijeva nadesno, promiču ljudski životi i bezljudne livade, šumarci i tunelski mrak. To me opčini poput indijske mantre. Pa obraza naslonjenog na staklo potonem u snove.
Prasak je nesnošljiv. Vibracije u ušima se bolno stišavaju.
Otvorim oči i sa one strane stakla ugledam dlan. Liniju života, ispresijecanu sitnim borama. Krupan dlan zalijepljen za pleksiglas, završava se u rukavu uniforme. Iza rukava, ispod policijske kape sa štitnikom kao u groznici me mjere crne žeravice.
Druga ruka mahne.
Da izađem.
Bunovan čitam na staničnoj tabli: Pasau.
Grad na tri rijeke.
Jedan prijatelj, njemački anarhista, tvrdi da iza geografske odrednice Dunav poslije te tačke stoji zavjera protiv rijeke In, koja donosi mnogo više vode od Dunava, pa se Dunav zapravo uliva u In.
Znači, rođen sam u Zemunu na Inu.
Pasoš.
Pokazujem. Bosanski.
Kuda ću.
U materinu, pomislio sam. Na odmor, kažem.
Odmor?, gleda me podrugljivo.
Da, u Srbiju.
Na odmor, u Srbiju?
Lupka mojim pasošem o dlan.
Bosanski izbjeglica ide na odmor u Srbiju. Meni je smiješno, njemačkom graničaru nije.
Mada pokušavam da zadržim naivno-bunovan izraz lica, nešto me odaje. Glas mu postaje siktaviji.
Otvori.
Otvaram ranac. Dok on pretura po gaćama i papirima, a njegov kolega gleda kroz mene sa izrazom nadmene dosade na licu, meni pogled odluta duž perona. Na samom kraju se uhvatilo nešto jutarnje izmaglice.
Bio sam jedini kojeg su izveli iz voza.
Stotine očiju putnika ljutito uprte u mene. Mora da je nešto kriv, čim ga ovoliko zadržavaju, što ne puste nas, normalne građane, ti kriminalci, uvijek se sakriju među pošten svijet...
Imaš li još nešto u vozu?
Imam.
Šta?
Alana Forda.
Pokaži.
Ušli smo u vagon, policajac, pa ja, pa drugi policajac.
Pokazao sam im.
Nisu tako zamišljali nekoga ko se zove Alan Ford.
Pasoš je lupio o stočić kraj prozora. Otišli su bez pozdrava.
Poželio sam graničarima lijep dan.
Beograd, Birčaninova, 1994.
Red je silazio niz ulicu i zamotavao se za ćošak. Njemci ne kažu „čekati u redu“ već „biti u zmiji“. Morison bi rekao da je zmija dugačka sedam milja, da je stara i da je njene koža hladna.
Odstajao sam jedan hladan dan u stomaku hladne zmije pred njemačkim konzulatom.
Službenica me je vratila. Zbog potvrde. Koja fali.
Sjutradan sam platio trideset maraka Sandžaklijama koji su glumili obezbjeđenje, a zapravo bjehu krimosi što zarađuju na tuđoj muci. Ubacili su me u polovinu reda. Poslije šestosatnog smrzavanja među obezljuđenim bićima službenica me je opet vratila.
Zbog potvrde. Koja fali.
Juče nije falila, ali danas fali.
Ne možeš da uđeš u Zakon tek tako. Da me stid ne bi nadživio, otputovao sam za Budimpeštu, jer je jedina bezvizna granica bila ona prema Mađarskoj.
Tamo sam sa garantnim pismom jedne lude Njemice opsijedao njemačku ambasadu skoro deset dana. Ta Njemica je poznavala jednog političara koji je poznavao ambasadora u Mađarskoj.
A bila je objektivno luda jer se zauzela za nekoga ko je prema istorijskoj logici na gubitničkoj strani limesa.
Tako sam se opet dokopao Njemačke.
Drina kod Zvornika, 2009.
Plavuša u policijskoj uniformi ima prćast nos, pomalo je zdepasta, ali obdarena izraženim sekundarnim polnim obilježjima. Pretpostavljam da bi za lokalne ruralne prilike mogla važiti kao ljepuškasta.
Bio sam na mnogo evropskih granica. Skoro nigdje nisam vidio osmijeh.
Rado bih bio državljanin zemlje čiji se pogranični policajci osmjehuju.
Svugdje samo smrznuta lica ljubomornih državnih pretorijanaca.
Djevojka utegnuta srpskom uniformom dodala je sveobuhvatnoj namrgođenosti čuvara graničnih linija jednu ličnu crtu: iz nje je izbijao bijes koji se, pokazaće se, brzo pretvarao u obijest. Bahatost kao profesionalna nadogradnja lokalne drčnosti.
U takvim situacijama razmišljam o riječima. Kozmetika, kosmos, kosmopolita imaju isti gradivni element.
Kozmetika je dovođenje lica u poredak. Kao što je kosmopolita neko ko je građanin sveobuhvatnog poretka. Dakle, Kosmos mi se značenjski smiješi, kako sa njenog lica, tako i iz mog uvjerenja da u svima nama živi po jedno drugo mjesto, iza neke granice. I da imamo univerzalno pravo da ga se domognemo.
Propituješ li dovoljno uporno porijeklo riječi dobićeš naposljetku kosmički umjesto kozmetičkog osmijeha.
Ne bih da pripovijedam o tome kako je graničarka siktala, unoseći se u lice ljudima koji su joj mogli biti očevi.
Više bih volio da govorim o tome kako je Drina tog jutra bila zlokobno lijepa.
Ispod ovog mosta sam za vrijeme davnog srednjoškolskog raspusta ležao na šljunku, ne sluteći da sam privilegovan u odnosu na budućeg sebe, jer unaokolo nema uniformisanih kerbera. Samo rijeka sa svojom zlokobnom ljepotom.
Tromeđa kod Ahena, 1999.
Za lijepog vremena odlazio bih da trčim kroz Gradsku šumu.
Toranj na vrhu brda obilježava tromeđu.
Trčao bih gore, na vrhu, pet minuta oko jednog kamena:
...pedeset jedan, pedeset dva, pedeset tri ...
Onda bih se naveče drugovima u gradu hvalio da sam tog jutra stotinama puta bio u inostranstvu.
Mada sam već imao njemački pasoš, za većinu domaćeg življa još uvijek sam bio stranac.
Stoga sam mogao da tvrdim, da sam, optrčavajući sto puta kamen na kojem je urezano Njemačka – Belgija – Holandija, tri stotine puta bio u inozemstvu. Dok se moje tuzemstvo odavno raspalo.
Najviše fasciniraju granice kojih zapravo - nema.
Bonus video:
