Baden-Baden mi nikada nije bio na putu. Sve dok jedna niskobudžetna kompanija nije uvela let iz Beograda na aerodrom koji se zapravo zove Karlsrue/Baden-Baden. Ali je bivši vojni aerodrom mnogo bliži mondenskoj banji nego Karlsrueu koji je sa više od 300. 000 stanovnika pet puta veći od ove varoši.
Susjedni veći grad nema to što su još starorimski vladari cijenili – termalne izvore. Baden-Baden je oduvijek bio povezan sa ljekovitom vrućom vodom koja izvire na obodu Crne šume – Švarcvalda.
U autobusu koji će me dvadesetak minuta voziti do glavne željezničke stanice razmišljam o neobičnom duplom imenu grada. Njemačka riječ za latinsku aque koja označava izvor, vodu ili mjesto za kupanje jeste „Bad“. Zato se mjesto još u srednjovjekovnim izvorima pominje kao Baden – kupalište ili banja. Najprije se ime mjesta preselio i na obližnji velikaški zamak, a potom i na sve feudalne posjede. Naposljetku su cijelu zemlju nazvali Baden. To je ona polovina u nazivu današnje njemačke pokrajine na jugozapadu – Baden-Virtenberg. Pa je grad, da bi se razlikovao od gradova u Austriji i Švajcarskoj koji nose isto ime dobio naziv Baden-Baden. To je u stvari skraćenica za „grad Baden u marktgrofoviji Baden“.
Upravo kad sam raspetljao istoriju imena, stižem na željezničku stanicu. Ona me pozdravlja peronskim tablama koje podsjećaju na čedno doba željeznice. Već se gradskim autobusom vozim prema centru grada kroz ulice sa mnogo zelenila. Izlazim na stanici Leopoldsplac. I već sam u srcu mjesta koje ima epitet „najskupljeg grada u Njemačkoj“.
DVOMILENIJUMSKA BANJA
Kroz uličicu koja se u prevodu zove „Vjeveričin sokak" stižem u žilu kucavicu varoši – Lange štrase. „Duga ulica“ je pješačka zona sa svim radostima koje priređuju skupi butici i prodavnice.
Rijeka koja protiče kroz mjesto zove se Os. Njenim su se obalama pružile čuvene promenade. Ali ja idem prvo uzbrdo. Teren se u istočnim djelovima grada polako podiže, tek da nas podsjeti da se starogradsko jezgro smjestilo na obroncima Švarcvalda. Vrh brda koje pripada gradskom području nalazi se već na hiljadu metara nadmorske visine. Grad poseduje 75 kvadratnih kilometara šume, a pod šumom je više od 60 odsto opštine, tako da je varoš okružena jednim od najvećih pošumljenih područja Njemačke. Ta jedinstvena kombinacija šumskog vazduha i termalnih izvora predodredila je Baden-Baden za to da postane jedna od najčuvenijih banja Evrope.
Iz Duge ulice skrećem uzbrdo u Jelenovu ulicu – Hiršštrase. Varoš je odnjegovana, fasade skladne. Poneki ćošak nudi ljepotu koja neodoljivo tjera putnika da zastane i fotografiše.
Uskoro izbijam na glavni starogradski trg sa Zadužbinskom crkvom. Upravo na tom mjestu je rimski car Karakala izgradio luksuzna kupatila prije skoro 1.800 godina.
Na trgu su pored crkve i lijepa zgrada Starog parnog kupatila, koje danas služi kao izložbeni prostor, ali i Fridrihsbad – Fridrihovo kupatilo – zapravo njegov zadnji dio, jer se radi o ogromnom kompleksu koji svojim zidovima prati padinu sve do doline.
Tu je i Zgrada gradske uprave, kao i mnoštvo stepeništa koje povezuju donji i gornji grad. Nailazim kraj Crkvenih basamaka koje pokazuje da su mještani u svakodnevnim poslovima, kao u Lisabonu, morali da imaju dobru kondiciju.
Unaokolo je nekoliko hotela koji ne ostavljaju ni trunčicu sumnje da za svoje usluge traže više nego na drugim mjestima. Gornji grad je nalik na starogradska jezgra niza njemačkih gradova, sa svojim očuvanim fasadama, urednim i lijepo održavanim ulicama i smislom za detalj.
Ovdje ništa nije „fensi“, nema navikanih adresa i pretjeranosti. Ovdje je sve zaista otmeno i upravo zbog očuvanja prave mjere i ukusa – skupo.
Kamena ulica vodi nizbrdo ka Rimskom trgu. Mada nije na spisku znamenitosti, ona najviše prija oku. Ne znam da li je to zbog već uspostavljene asocijativne veze sa Lisabonom, ali u njoj doživljavam ono zbog čega putujem – kao da sam ovdje jednom već bio. Kao da sam živio nekim drugim životom, u neko drugo vrijeme. Pa je ovo prvo viđenje sa ulicom zapravo povratak u imaginarni zavičaj.
Na putovanjima nas nagrađuju ovakvi trenuci – oni su zapravo prepoznavanje nečega bliskog, a ne divljenje nečemu tuđem.
Pročitao sam da je ovdje u blizini „Udruženje Turgenjev“. Ono je osnovano sa ciljem da sačuva sjećanje „na koloniju Rusa u Baden-Badenu u 19. i 20. vijeku“. Korijen rusko-badenskih odnosa veoma je razgranat i seže u prohujale vjekove.
BADEN-BADEN KAO RUSKI MIT
Obrazovana ruska elita posmatra Baden-Baden kao evropski dragulj, ta varoš nije samo lijepa mondenska banja već ruski mit.
Katarina II je htjela da učvrsti svoju vezu sa zapadnim zemljama tako što je tražila snaju u badenskim aristokratskim kućama. Njen unuk Aleksandar izabrao je princezu Luizu fon Baden. Ona je primila pravoslavnu vjeru i dobila ime Elizabeta. Njih dvoje su bili na ruskom prestolu od 1801. Poslije pobjede nad Napoelonom 1813, car Aleksandar je boravio u Baden-Badenu. Tih godina ruska elita otkriva čari ove varoši. Ko je u Moskvi i Petrogradu držao do sebe, ljeto je provodio u podnožju Švarcvalda. Zato nije čudno da je uslijedila i književna badenska moda – kroz varoš defiluju Turgenjev, Tolstoj, Dostojevski, Gogolj. Neke od njih je magično privlačio čuveni Kazino.
Ivan Turgenjev je nekoliko godina živio u varoši i 1867. napisao roman „Dim“. Prozapadni stavovi u romanu jedan su od uzroka razlaza Turgenjeva i Dostojevskog. Ali u sovjetskim vremenima „Dim“ je bio obavezna lektira niza generacija. Tako je Turgenjev zapravo očuvao ruski mit Baden-Baden sve do danas. Valjda mu je zato podignut spomenik u banjskom parku.
Sišao sam na Rimski trg i suočio se sa ogromnim pročeljem Fridrihovog kupatila. Nazvano je prema Fridrihu Prvom, velikom badenskom vojvodi, pošto je sagrađeno za vrijeme njegove vladavine. Podizanjem prvog turskog kupatila u Irskoj 1856. zavladala je prava pomama za otmenim kupatilima, jedno takvo je poželio i vojvoda. A toplu vodu je imao u izobilju baš na mjestu gdje danas stoji kupatilo sa njegovim imenom.
Građevina ima pročelje po uzoru na italijansku visoku renesansu, a dimenzije reprezentativnog dvorca. Odatle sam u takozvanoj „Četvrti kupatila“ obišao nekoliko značajnih mjesta koje – svako za sebe – ima posebnu priču o bogatim i slavnim gostima. Ali nisu oni glavni junaci, već varoš koja ih je fascinirala.
MRAČNA STRANA LJEPOTE
Pošao sam spontano naviše kroz Štefaništrase. Skoro sam mislio da se vratim, jer na ovoj padini pulsira normalan život. Jedna škola, kubanski kafić, frizer. Ali ispod jednog parkinga nabasao sam na znak koji me je podsjetio na manje slavan period mjesne istorije.
Menora, sedmokraki jevrejski svijećnjak, pojavio se na tako neočekivanom mjestu, da sam morao da priđem.
Iza svijećnjaka je bio kamen sa urezanom porukom:
SVIJEST KAO USLOV
SJEĆANJE KAO ZADATAK
POMIRENJE KAO CILJ
Ispod sedmokrakog svijećnjaka na tabli je zabilježena potresna priča o ovdašnjoj sinagogi. Izgrađena je 1899. po nacrtima poznatog arhitekte Ludviga Levija. Skoro četiri decenije kasnije, 10. novembra 1938. nacisti su je uništili. Tog jutra je 80 Jevreja uhapšeno. Sprovedeni su kroz centar varoši. Potom su bili prisiljeni da u sinagogi glasno čitaju iz Hitlerove knjige „Majn kampf“. Svi muškarci ispod 60 godina starosti istog dana deportovani su u koncentracioni logor Dahau. Sinagogu su esesovci i gestapovci zapalili. Vatrogasci nisu došli. Troškove uklanjanja ruševina grad je ispostavio jevrejskoj zajednici.
Kao da je nebo čitalo sa mnom, počela je da pada kiša. Sakrio sam se u ulaz muzičke škole „Klara Šuman“. Imao sam dovoljno vremena da iz 1938. ponovo dođem u 2024.
BANJSKI VEPAR I KOCKARSKA STRAST Silazim opet u centar. U gradu je neka žurka. Nekoliko bina. Radio-stanica SWR3, organizuje neku vrstu pop-vašara. Uprkos kiši ljudi su izašli na ulice. Miriše roštilj, toči se pivo. I švarcvaldski veprovi kao maskote vjerno drže
Polazim najpoznatijom gradskom stazom pored rijeke. Nazvali su je Lihtentalska aleja. S obje strane pitomog toka je zapravo park odnjegovan stotinama godinama. Još u 16. vijeku zasadili su hrastove duž puta koji je vodio u manastir Lihtental. A u 19. vijeku je duž rijeke počelo uređivanje parka u engleskom stilu. Park spada u najljepše uređene površine Njemačke.
Zato je u javnosti odjeknula zla sudbina jednog dijela parka, kada je orkan Lotar za božićne praznike 1999. iščupao preko 100 starih stabala u parku.
Građani varoši osnovali su udruženje koje je skupilo novac za sadnju novih 200 stabala. Ti ljudi očito vole svoj grad. Njihova imena su urezana na jednu tablu kod mosta preko rijeke Os.
U šetnji alejom zamišljam kako Litvinov iz romana „Dim“ Ivana Sergejeviča Turgenjeva, ruku podruku sa vjerenicom Tanjom, zamiče ka kafeu Atlantik. U mislima je sa Irinom.
Turgenjev je ovuda šetao sedam godina.
U susret ovom paru dolazi Aleksej Ivanovič. Pozdravljaju se, ali Aleksej nema mnogo vremena jer žuri u Kazino, najprominentniju evropsku kockarnicu.
I Fjodor Dostojevski je boravio ovdje 1867, sa svojom drugom ženom Anom. Poslije je stvorio svoj alter ego, junaka romana “Kockar” Alekseja Ivanoviča. Jer je i sam bio u paklu zavisnosti od kocke. A grad u romanu – Ruletenburg – nije ništa drugo do ovaj Baden-Baden po kojem šetam.
Dakle, prije vijek i po ova varoš je bila neka vrsta Las Vegasa za dokonu aristokratiju.
Taj aristokratski šmek grad je zadržao i u svijetu muzike. Od 1998. varoš od šezdesetak hiljada stanovnika ima najveću njemačku koncertnu dvoranu – Festspielhaus.
Istorijsko pročelje međunarodno poznate građevine je integrisano u koncertnu dvoranu iza njega, koja ima 2.500 mjesta. Tu je bila gradska željeznička stanica. Tako je moderna koncertna dvorana zadržala atmosferu odlaska na putovanje.
Ima tu nečega. Muzika jeste najbolji trip koji je dat ljudskoj duši. Kroz uši ona dospijeva u neslućene predjele. Zato je pravično da se u hram muzike ulazi kao u željezničku stanicu – nekadašnju katedralu putovanja.
Sa ovim mislima opraštam se od varoši koja svoju slavu, čini mi se, nosi sa lakoćom.
Bonus video:
