Đakovački vezovi, međunarodna priredba folklornih društava, bezazlena, politički sasvim nezainteresirana fešta u jednom pospanom provincijskom gradiću, prije nekoliko dana je bila prekinuta neobičnim incidentom. Glavnom ulicom hodala je grupa Turaka u njihovoj tradicionalnoj odjeći, sve s dimijama i turbanima i dukatima, kao u operi "Nikola Šubić Zrinski", kad je odnekud sa strane, vjerojatno s terase nekog kafića, došao pajdo u bermudama i japankama, gol do pasa, s majicom nonšalantno prebačenom preko ramena, da im on nešto objasni.
Čekaj da ti kažem
Rukom je, kao prometni policajac, pokazao povorci da se zaustavi, a onda prišao barjaktaru na čelu i jednim oštrim potezom s koplja strgnuo tursku zastavu s bijelim polumjesecom i zvijezdom na crvenoj podlozi.
Možemo nagađati što je njega iznerviralo. Nakon triježnjenja u policijskoj stanici izgrednik je zacijelo kazao kako je bio revoltiran turskom drskošću, da nakon pet stotina godina ugnjetavanja nedužnog hrvatskog življa Turci imaju obraza hodati našim ulicama.
Blebetao je poznate jadikovke kako je turska vlast kmetovima otimala ljetinu, nemilosrdno kažnjavala pobune, nabijanjem na kolac javno pogubljivala hajduke i obeščašćivala nevjeste, što je inače bila dosta raširena feudalna praksa svugdje u Europi.
Muslimanski begovi i age nisu zaista bili bezdušniji od kršćanskih grofova i baruna. Ne bih ipak dulje bistrio povijesne zablude koje su potakle đakovačku budalu na akciju, već bih se osvrnuo na autoritativnost s kojom je nastupio.
Samopouzdanje s kojim je jedan u bermudama i japankama izašao iz gomile da bi nasred ulice, u pola bijelog dana, pred mnoštvom naroda presudio čije su zastave ovdje poželjne, a čije nepoželjne, svjedoči nešto neugodno i zabrinjavajuće o našem društvu i državi.
Nije ovo u Đakovu bilo usamljeno, već se, baš naprotiv, sve češće viđa da nekvalificirani pojedinci samozvano provode pravdu, po svome nekakvom nejasnom osjećaju odlučuju što je ispravno, a što neispravno.
Bila je tako nedavno poznata zgoda s onim dječakom nad čijim se skrbništvom spore hrvatska mater i talijanski ćaća, kad je intervencijom Torcide i građana, među kojima je bila osobito primijećena popularna pjevačica Severina Kojić, zaustavljeno provođenje sudske odluke da se mališan dade ćaći.
Sakupilo se njih nekoliko stotina oko zgrade na Pujankama, sa zastavama Republike Hrvatske i Nogometnog kluba Hajduk, pjevajući čas domoljubne, čas navijačke. Došli su mnogi i u bermudama i japankama, pa se i skinuli do pasa jer je bilo vruće, upravo poput onoga pajde u Đakovu. Pijući hladno pivo iz obližnjeg mini marketa, donijeli su nam svoj red i zakon, nametnuli ga usprkos svim državnim ustanovama koje inače provode red i zakon.
Navijači, babe s viklerima, umirovljenici u sokolskim majicama, ekipa iz kladionice i poznato estradno lice zamijenili su državu. Policija, sud i Centar za socijalni rad prestrašili su se gomile i njihov je zakon na Pujankama došao bezvrijedan. Kvalificirani i ovlašteni su ustuknuli pred nekvalificiranim i neovlaštenima.
Neke ozbiljne i odmjerene odluke koje su na temelju nekakvih paragrafa i svjedočenja donijeli nepristrani stručnjaci, nekakva vijeća i uredi, nisu imale nikakve šanse kad je rulja s kolca i konopca zapjevala "Zovi samo zovi" i visoko podigla emotivne natpise, "Dajte dite materi" i slične koještarije.
Kvragu i država
I kako vrijeme prolazi to je, kazao sam već, sve češće. Umjesto da predstavnici zakona, kako je svuda u svijetu red, nose uniforme i legitimiraju se značkama, u nas vlast može doći i u japankama. Vlast je tko god se drzne izaći gol do pojasa nasred ulice, razviti navijački transparent ili ispaliti rafal u plafon policijske stanice poput Vladimira Benca.
Institucije svakodnevno postaju sve slabije, bespomoćnije, nevidljivije, a samozvani zakonodavci oholiji, bezobzirniji. Apsurdna je pojava da što se više ponosno razmećemo takozvanom našom državom, te je države u stvarnosti sve manje i manje.
Bonus video:
