Ovo nije striktno recenzija nedavne knjige Sergeja Radčenka, “Upravljati svijetom: Hladnoratovski pokušaj Kremlja da stekne globalnu moć”. Umjesto toga, to je poziv da u knjizi pronađete novi pogled na izvore ruske vanjske politike, u skladu sa slavnom procjenom američkog diplomata Džordža F. Kenana iz 1947. godine o “izvorima sovjetskog ponašanja.” Fokusirajući se na logiku koja pokreće vanjskopolitičke odluke sovjetskih lidera, Radčenko nastoji da rasvijetli često krvavi poduhvat ruskog predsjednika Vladimira Putina da vrati status Rusije kao velike sile u rangu sa Sjedinjenim Državama.
Od Josifa Staljina do Mihaila Gorbačova, sovjetski lideri dijelili su Putinovu želju za prestižem “velike sile”. Leonid Brežnjev, koji je naslijedio Nikitu Hruščova 1964. godine, zamišljao je svijet kojim zajednički upravljaju Sovjetski Savez i SAD koji se međusobno poštuju kao “jednaki”.
Ali dok su Sjedinjene Države prihvatile ravnopravan odnos na papiru, objašnjava Radčenko, Sovjeti su se osjećali kao da su “prisiljeni na ponižavajući položaj delikvenata, koje trenutno podučava neko ko (istina) takođe nije van domašaja kritike”.
Putin je imao slična iskustva. Otprilike četvrt vijeka otkako je došao na vlast, težio je jednakosti s Zapadom koje predvodi SAD. Bilo je perioda, na primjer, kada je prihvatio NATO, pa čak i težio ruskom članstvu. Ali, Putin je uvijek vjerovao da veličina i istorijska uloga Rusije u globalnim poslovima zaslužuju poseban tretman: Rusija nije samo još jedna zemlja, i Zapad bi trebalo da postupa u skladu s tim. To je značilo pažljivo vaganje, kako bi njihove odluke mogle uticati na ruske interese i percepciju rizika.
Zapad je smatrao drugačije. Kada je NATO 2004. godine primio tri bivše sovjetske republike (Estoniju, Latviju i Litvaniju), Putin je počeo da posmatra Alijansu kao egzistencijalnu prijetnju. Ali mogućnost da bi Ukrajina i Gruzija pristupile NATO-u gurnula je Putina preko ivice: to je bio ključni motiv za rusku invaziju na Gruziju 2008. godine.
Ova reakcija mogla bi se činiti pretjeranom, ali je suštinski ruska. Kako tvrdi Radčenko, Putin – kao i svi sovjetski lideri – ima isti strah kao Rodion Raskoljnikov, lik u klasičnom djelu Fjodora Dostojevskog, “Zločin i kazna”: onaj ko ne odgovara silom na životna poniženja je “drhtavo stvorenje”, bez prava ili interesa koje bi bilo ko zaštitio. Prihvatiti zanemarivanje od strane drugih sila, a kamoli neprijateljstvo, jednostavno nije opcija.
Putin je bio jasan u vezi s ovim od samog početka. Kada je preuzeo predsjedničku funkciju 2000. godine, već je upozoravao Zapad da, ako odgurne Rusiju, “bićemo prisiljeni da pronađemo saveznike i ojačamo snage. Što drugo možemo da uradimo?”
Tako je Rusija anektirala Krim, kada su SAD otvoreno podržale ukrajinsku Majdansku revoluciju 2014. godine, koja je dovela do svrgavanja proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Usputna izjava američkog predsjednika Baraka Obame, kojom je odbacio Rusiju kao “regionalnu silu”, samo je ojačala Putinovu odlučnost da učvrsti globalni status Rusije. Godine 2022. dokazao je koliko je ozbiljan pokretanjem potpune invazije na Ukrajinu. Ako Zapad ne priznaje Rusiji šta joj pripada, Putin brani njene interese silom. Šta bi drugo mogao da uradi?
Dakle, kada ruski predsjednik kaže da bi rat između NATO-a i Rusije postao neizbježan ako Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo dopuste Ukrajini da ispali zapadne dalekometne projektile na Rusiju – što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij zatražio – ne treba ga olako odbacivati.
Iako Putin nije otvoreno prijetio upotrebom nuklearnog oružja – rekavši samo da bi promijenjena priroda sukoba zahtijevala konkretan odgovor, te da će stoga ruska nuklearna doktrina sada imati niži prag za djelovanje – drugi u njegovom krugu su još direktnije prizivali tu prijetnju.
Naravno, takav odgovor nije zagarantovan. Kako je “Vašington post” u jednom naslovu nedavno primijetio, “Ukrajina stalno prelazi ruske crvene linije. Putin stalno trepće.” Ali ovakvo razmišljanje može se pokazati opasnim. Uostalom, Kremlj je uvijek slijedio jasnu formulu eskalacije: trpi rastući pritisak neko vrijeme, ali na kraju pukne, slično kao gumica.
Dakle, Putinova odluka da ne reaguje snažno na ukrajinsku invaziju u rusku Kursku oblast ne znači da će gutati bilo šta. U određenom trenutku, odlučiće – s malo obzira na posljedice – da nema izbora osim da dokaže da nije “drhtavo stvorenje.” Raketni napadi duboko unutar ruske teritorije mogli bi ga dovesti do te tačke.
Čini se da su zapadni posmatrači uglavnom uvjereni da Rusija zapravo ne bi upotrijebila nuklearno oružje, jer u nuklearnom ratu nema “pobjede”. Ali ona dosadna dostojevska logika sugeriše da bi, za Putina, izlaganje Rusije nuklearnoj odmazdi moglo biti cijena suprotstavljanja onima koji žele da je pokore. Rusi koji se grče u bolu zbog opekotina i trovanja radijacijom mogu barem biti ponosni što nisu ustuknuli. Evropljani, takođe opečeni i otrovani, mogu se tješiti mišlju da nisu trepnuli.
Spremnost Zapada da odbaci Putinove prijetnje kao običnu buku nije samo suprotna istorijskom kustvu, već i sopstvenim upozorenjima da Putin namjerava da napadne NATO zemlje. Na primjer, američki predsjednik Džo Bajden upozorio je u avgustu da Rusija neće stati na Ukrajini. Međutim, čak i ovdje, Zapad fundamentalno pogrešno razumijeva Putina: on bi radije izbjegavao direktan sukob s NATO-om. Rizik je u tome što će odlučiti da ga je Zapad prisilio na to.
Godine 1997., Kenan je upozorio da bi širenje NATO-a “moglo očekivano podstaći” ruske “nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije”, jer je stvaralo Rusima utisak da su njihov prestiž – “uvijek na prvom mjestu na ruskom umu” – i bezbjednosni interesi “ugroženi.”
Ali sukobi ne moraju završiti katastrofom, kao što je Hruščov pokazao tokom kubanske raketne krize 1962. i Gorbačov sa svojom politikom perestrojke u odgovoru na Stratešku odbrambenu inicijativu Ronalda Reagana. Izazov za Zapad je da osigura da tragičan sukob koji se odvija u Ukrajini ne postane apokaliptičan.
(Copyright: Project Syndicate, 2024.)
Bonus video:
