Velikom brzinom, uz pojačavanje svakovrsne socijalne napetosti i nesigurnosti, raste kriza u Crnoj Gori. Socijalno raslojavanje razara (ili je već razorilo do kraja) socijalnu koheziju, a time i solidarnost. Država i dalje, jednu po jednu, uklanja mjere socijalne zaštite. Dok siromaštvo i beznađe rastu. Kao i državni dug. Po nekim, približnim, procjenama, svakom od 630.000 stanovnika Crne Gore po glavi (o vratu) je oko 4.500 eura državnog duga. Bez autoputa. Socijalni protesti su počeli prije više godina, a mogućnost da se izvrše obaveze po stečenim pravima (socijalni programi, povezivanje radnog staža) skoro da ne postoji. Bilo da su to obaveze države bilo od nje izabranih strateških partnera (koji u značajnom broju i obimu ne ispuniše privatizacione ugovore). Istovremeno, umanjena je državna imovina, što prodajom, što pogrešnim razvojnim programima. Nađosmo se kao u trci sa džakovima, kada, zabave radi, takmičari trče sa nogama u džaku. Sa bitnom razlikom što građanima nije do zabave. Ova trka u džakovima je za goli život.
Jasno je da je početak rješavanja krize u vraćanju ustavnosti, zakonitosti i odgovornosti u svaki djelić socijalnog miljea. Početak je, očigledno je, u zakonitim izborima.
Osim socijalne, ekonomske, bezbjednosne, moralne krize, u Crnoj Gori ustavna kriza traje već četiri godine, od predsjedničkih izbora 2013. U takvim okolnostima, aktuelna vlast ignoriše i činjenicu da većina građana nije za ulazak Crne Gore u NATO. Neoprezna i opasna izjava aktuelnog predsjednika Skupštine g. Brajovića da se odluci u američkom Senatu raduju „svi građani koji misle dobro Crnoj Gori“, potvrda je najdublje društvene krize koju pamte savremenici. Dovesti zvaničnu politiku dotle da se pitanje ulaska u NATO postavlja kao test privrženosti ili protivljenja sopstvenoj državi, a da se pri tome odbija izjašnjavanje referendumom, nije dokaz da se dobro misli Crnoj Gori - od strane vlasti.
Predsjednik Vlade, g. Marković, saopštava da će sljedeći parlamentarni izbori biti 2020, smatrajući ove održane u nerasvijetljenim okolnostima (pokušaja državnog udara? kriminalnog udruživanja radi smjene vlast? obračuna međunarodnih kriminalnih klanova kojima je naša vlast možda nešto dužna? geopolitičkih igara preko Crne Gore?) 16.10.2016 - bez mane.
Većina građana više ne vjeruje da će se razjasniti šta se događalo u danima prije i izbornog dana 16.10.2016. i sve do danas.
Sve to potvrđuje da su neophodni, što prije, prijevremeni parlamentarni izbori. Opozicija, ovoga puta, nastupa jedinstveno u zahtjevu da se objasne okolnosti „državnog udara“ i zakažu prijevremeni izbori. Time je u mogućnosti, ne da čeka da g. Marković odredi dan prijevremenih parlamentarnih izbora, već da ih odredi opoziciona parlamentarna grupa.
Kako? Jednostavno, tako što bi 39 opozicionih poslanika vratili mandate. Prethodno bi svaki nosilac izborne liste, kao prvi i najodgovorniji, postigao da se svi koji su na izbornim listama („ispod crte“) odreknu prihvatanja mandata.
U tom trenutku g. Filip Vujanović će biti prinuđen da raspiše prijevremene parlamentarne izbore. Jer, po Ustavu Skupština Crne Gore ima 81 poslaničko mjesto. I kad su u bojkotu, 39 poslanika opozicije čine cjelovitost Skupštine. Time doprinose zakonitosti odluka koje usvaja sadašnja polu - Skupština.
Kolika je riješenost DPS-a da se održi na vlasti, pokazano je na lokalnim izborima u Nikšiću. Upravo u ovom trenutku udružena opozicija ima jednostavno i djelotvorno rješenje. Da vrati mandate i time završi četvorogodišnju ustavnu krizu. Istovremeno, izdejstvuje da prijevremeni izbori budu, možda, već u jesen 2017. Smatram da je ovo djelotvornije od protesta. Tužilaštvo ne istražuje po službenoj dužnosti aferu „Snimak“ i recidive iste. Državni teror nad mirnim građanima 24. oktobra 2015. je bez epiloga. Za godinu i po se ne zna ni ko je naredio ni ko je izvršavao prebijanje građana. Niti kakve su još hemikalije korišćene uz obilato sipanje suzavca. Tužilaštvo se upire da dokaže da su opasnost po ustavni poredak predstavljali građani i opozicioni poslanici, a ne vaninstitucionalna i nekontrolisana primjena policijske represije (i parapolicijskih grupa?).
Treba imati u vidu da je više puta Ustavni sud arbitrirao u korist partija na vlasti, kod nedovoljno preciznih (možda i namjerno?) odredaba Ustava ili pojedinih zakona. Još ne znamo da li je g. F. Vujanović izabran za predsjednika države po prvi ili treći put. Ako je prvi put (Crna Gora se broji tek od maja 2006?), onda može još jedan mandat. Oni manje upućeni, koji smatraju da državni kontinuitet postoji mnogo duže, rekli bi da bi mu to bio četvrti mandat, jer je ovaj sadašnji treći. Kriza iz bliza!
Kad god koji dokazani slučaj kršenja biračkog prava dobije sudski epilog kroz konkretnu presudu (zbog ucjenjivanja, kupovine ličnih karata, potplaćivanja novcem iz javnih fondova) - smatra se beznačajnim da bi uticao na konačan ishod izbora.
U konkretnom predlogu za vraćanje mandata postoji i opasnost. Ako bi udružena opozicija vratila 39 mandata, paradoksalnim tumačenjem člana 104, stav 6, Zakona o izboru odbornika i poslanika: „Ako na izbornoj listi sa koje je odbornik, odnosno poslanik izabran nema kandidata, izabranih za odbornika, odnosno poslanika smatraće se kandidat sa liste koja ima, po veličini, najveći sledeći količnik“, Ustavni sud bi mogao 39 opozicionih mandata dati Demokratskoj partiji socijalista!
Interesantno je da se pitanjem četvorogodišnje ustavne krize, državne institucije ne bave, ili do javnosti to ne dopire. DPS kao stožina (stožer) sadašnje vlasti, sa kontinuitetom od preko četvrt stoljeća, ne nudi izlaz iz nje. Naprotiv, produbljuje je. Odbijanjem dijaloga (lokalni izbori u Nikšiću, protest majki sa troje i više djece, otpremnine kapovcima...), proglašavanjem protivnika svoje politike - protivnicima Crne Gore, namjerom da se u Skupštini odluči o ulazaku u NATO. Kao i raznim prigodnim i neočekivanim udarima (državni, budžetski, duvanski, koncesioni, gradonačelnički...). Većina građana vapi za izlaskom iz krize i neizvjesnosti.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG.
Bonus video:
