Čitam kako neki tvrde da njihovi sinovi i kćeri rođeni nakon raspada Jugoslavije ne razumiju srpski i ne preostaje mi nego sa žaljenjem zaključiti kako ta djeca očito nisu neki lumeni, odlikaši s pohvalnicama nastavnog vijeća. Kad je moja mala u prvom osnovne na YouTubeu našla sve epizode svoga omiljenog crtanog filmova sa srpskom sinkronizacijom, trebalo joj je manje od sekunde da shvati kako su Spužva Bob i Sunđer Bob ista osoba.
Pomislila je čak kako o čudnovatom jeziku koji je upravo savladala i mene ponešto može naučiti.
"Hoćeš da ti kažem kako Srbi zovu mrkvu?" upitala me je nadmoćno se osmjehujući.
"Šargarepa", dobacio sam ne razmišljajući.
"Kako ti to znaš?!" zaprepastila se djevojčica i meni je momentalno bilo žao da sam je razočarao.
Pa, zbilja, zaslužila je osjećati se trijumfalno. Moja je sedmogodišnja pametnica u samo jedno popodne životno djelo akademika Stjepana Babića uništila kao Panta pitu. Rasturila je kao bugarsku skupštinu teoriju da su hrvatski i srpski dva različita jezika.
Ali to, zapravo, i nije bogzna kakav podvig.
Većina nas, barem i nesvjesno, shvaća kako stvari stoje. Usprkos fantazijama nacionalista, mi živimo u jezičnoj realnosti u kojoj se Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci besprijekorno razumiju, gdje svi oni jednako jednako slušaju i Rozgu i Karleušu, gledaju i "Bitange i princeze" i "Andriju i Anđelku". Sve što je zaista važno o srpskom i hrvatskom, koji se, kao, od raspada jugoslavenske federacije nezaustavljivo udaljavaju jedan od drugoga, mogle bi vam objasniti poduzetne Švabe iz Uprave RTL što su na regionalnom Big Brotheru grdne pare namlatili.
Dok su se državnim televizijama davale emisije o kulturi, gdje su jezikoslovci odjeveni kao pogrebnici u beskraj rapravljali koja je riječ ispravna, a koja neispravna, gledatelji su i u Gospiću i u Zenici i u Bijelom Polju i u Valjevu masovno okretali na balkansku meku pornografiju u njemačkoj produkciji. Manijaci svih vjera i nacija netremice su piljili u ekrane, nagađajući tko ga je kome pod ćebencetom slatko metnuo, slabo mareći tko tu govori mineralna, a tko kisela voda.
Kojom bi političkom mjerom i ukazom, vijećem, komisijom ili agencijom, mogli zaustaviti taj jezični i svaki drugi razvrat? I što političari, koji tvrdo ustrajavaju na našim službenim, međunarodno priznatim jezicima, u tome smislu čine? Kad je ono prije nekog vremena na granici Aleksandar Vučić s cvijećem dočekao Kolindom Grabar-Kitarović, možda ste opazili da su i on i ona bili sami, bez prevoditelja. Razgovarali su, naravno, na engleskom kojim oboje perfektno vladaju.
"Maj nejm iz Aleksandar Vučić. Aj lajk to voč futbol", rekao je Vučić Grabar-Kitarović, a ona je njemu nasmijano odgovorila: "Maj nejm iz Kolinda Grabar-Kitarović. Aj hev e litl ket."
Pa i u ponedjeljak navečer, kad su se Vučić i Plenković sastali na večeri u Mostaru, bilo je slično. Hrvatski je političar pokazujući srpskome u tanjur znatiželjno upitao:
"Ou! Hau du ju kol det delišez litl pis of mit?"
"Ćevapi. Će-va-pi", odgovorio mu je Vučić pažljivo naglašavajući slogove.
Ili je možda ipak bilo nešto drukčije. Vučić i Plenković zapanjeno su otkrili da njihovi jezici uopće nisu daleki kako se uobičajeno misli. Dapače, hrvatski i srpski imaju možda i više zajedničkog od njemačkog kakvim se govori u Austriji i njemačkog kakvim se govori u Švicarskoj, ili od iranskog i egipatskog arapskog, ili od paragvajskog i urugvajskog španjolskog, ili u nizu drugih primjera gdje se jednim jezikom govori u više zemalja.
Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je prije nekoliko dana strahovito uznemirila nacionaliste na svim stranama govori o nečemu zapravo banalnom, nečemu što i mala djeca mogu dokučiti, što je tako bjelodano da je pametnom čovjeku neugodno i pokazivati.
Autore i potpisnike u nizu komentara su optužili kako žele obnoviti Jugoslaviju, premda ni jedan od njih nema takvih nevjerojatnih ambicija. Jedino za što se ta Deklaracija bori je zdrav razum i sloboda od terora nacionalističkih maloumnika, koji pišu razlikovne rječnike umjesto da piju lijekove.
Više od četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, mi se razumijemo. Hrvatski i srpski i bosanski i crnogorski jedva su se za koji milimetar odmakli jedan od drugoga.
Nazovite ih kako hoćete, to su jednaki jezici. Hrvati i Srbi jednakim jezicima ližu Todorićeve sladolede, samo što na hrvatskim sladoledima piše Ledo, a na srpskim Frikom.
Bonus video:
