Negativan stav ministra sporta, Nikole Janovića, a povodom najave odlaska dvojice rukometnih reprezentativaca za Katar, treba ipak posmatrati iz političke ravni. Nikome na funkciji nije prijatno ako ljudi odlaze... Nego, što je važnije za poentu problema, bez obzira na posljednje obraćanje jednog od dvojice momaka (Vuka Borozana) koji i da je otišao manji Crnogorac ne bi bio..., jeste da ministar posmatra problem iz perspektive bivšeg igrača vrlo regulisanog sporta i saveza (vaterpola). Pitanje je šta kažu reprezentativci iz ostalih sportova koje državna kasa nije pomazila kao vaterpolo. Još ako su porodičnu ušteđevinu utkali u svoj i crnogorski rejting u svijetu, a ja znam takve, a dobili uglavnom bol u želudcu - nemojte od njih očekivati riječi pohvale za stanje u crnogorskom sportu.
Naravno, komentara je bilo svakojakih na najavu odlaska ove dvojice. Reći ću vam - prije koju godinu je jedan od najboljih takmičara u istoriji streljaštva, olimpijski šampion i ponos Australije, Russell Mark, bio brutalno iskren te saopštio kako je na svojih 5-6 olimpijada išao prvo za svoj uspjeh, pa tek onda za Australiju. To samo govori da je današnji profesionalni sport prije svega - posao. Možemo šta god misliti o velikom košarkašu, kasnije borcu za socijalnu pravdu Ljubodragu (Duciju) Simonoviću, ali brojni doping skandali kazuju da je u profesionalnom sportu - vrag odavno odnio šalu. Dok se moglo polu-amaterski takmičiti, reprezentacija je bila svetinja (svi napamet znamo ono: Beara, Stanković, Crnković...). Danas, i već neko vrijeme, otišlo je to kamo nije trebalo.
Djeca napuštaju srednju školu zarad 1:1000 mogućnosti uspjeha, doduše u nekim najtraženijim sportovima. Imamo i primjer tipa za poštovanje, Cetinjanina Žarka Markovića, koji je smogao petlje da kad niko nije pređe u Katar. Bio je nezadrživ na prvenstvu svijeta i doveo tu zemlju do medalje i sam sebi obezbijedio egzistenciju. U slavu njega, bez sumnje, čulo se za Montenegro!
A koliko razumijem, naša sportska politika prvenstveno je okrenuta tome da se „čuje za Crnu Goru“. Zato, valjda, golemo ulažemo isključivo u par sportova, onih koji mogu ići do samog kraja - do himne. Jer da nije tako, ne bi kupovali reprezentativce/ke i inostrane igrače/ce u košarkaškim i rukometnim (ž)selekcijama. E sad- ovamo mi možemo da kupujemo, a ako neko naš ode, drvlje i kamenje, nije u redu! Problem su i rukovodeći ljudi na visokim sportskim funkcijama, a kojima sport nije u venama.
Upravo njih samo interesuje medalja i ništa i niko više. Bez medalja oni teško opstaju na mjestu koje im zapravo po malo čemu pripada. Sportski dokazani ljudi, kadri su bez problema presjeći: „Od sada 4 godine nećemo možda osvojiti ništa, ali stvaramo bazu za narednih 20 godina“. Bio bi to korak na pravom putu, a ministar Janović to pokazuje u naznakama. Vidjećemo. Jer ova besomučna decenijska trka za ligom prvaka u ženskom rukometu ili evro kupu košarkaša, malo je dala stvarnom napretku crnogorskog sporta. Nažalost, išli smo kraćim putem, a kako narod kaže „preko preče, naokolo bliže“. Bolje da smo gradili raznovrsnu sportsku infrastrukturu (ne samo dvorane), medicinsko-trenažne centre i bili strožiji na časovima fiskulture. Bilo bi od kapitalnoj značaja da imamo povesti dijete-sportistu na dijagnostiku, da stručnjaci kažu kakve ima predispozicije, tip mišića (za duge pruge ili sprint), reflekse, koordinaciju pokreta, itd. umjesto nasumice vozati od tenisa, fudbala, karatea... uz časove muzičkog - dok sve ne batali!
Dok ovo pišem, stiže mi vijest da moj savez ipak nema budžet za 2017. godinu, što znači da sami plaćamo put za veliko svjetsko takmičenje... Za mjesec dana, nemojte nas pitati kako smo prošli.
Autor je reprezentativac Crne Gore u streljaštvu
Bonus video:
