Najnovija „domišljatost“ Sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici, kojim predsjedava gospođa S.M., a koje se već mjesecima zapliće kao pile u kučine, pokazuje da je glavni scenarista zauzet važnijim i hitnijim poslom. Ostaje da se nešto improvizuje, dok se scenario za nastavak igrokaza doradi. Tako se došlo na „spasonosnu“ ideju, da se dvojici glavnih optuženih - zabrani napuštanje mjesta boravka. Prethodno im je oduzeto pravo da prisustvuju suđenju! Pošto su im pasoši već oduzeti, preostalo je oduzimanje cipela! Najnoviji primjer „vladavine prava“ iz naše čudima bogate države. Niko, recimo, nije ni identifikovan, kamoli optužen i osuđen, od desetina izgrednika koji su izazvali nerede na već mirno završenom građanskom protestu 24. oktobra 2015. O pripadnicima SAJ-a koji su tukli i gazili ljude, prebili skoro do smrti M. Martinovića, i dalje se ne zna. Osim za dvojicu, očigledno dobrovoljaca.
Milan Knežević je odležao zatvorsku kaznu jer je „napao“ komunalnog policajca, koji ga je očigledno provocirao. Osim što je bio teži bar 50 kg. Kidnapovanjem poslanika Nebojše Medojevića, radi „stavljanja u zatvor“, demonstrirana je neviđena osionost partijske države, uz štetu i posljedice po pravni sistem i sigurnost građana. A onda dođe potpuno nebulozno tumačenje o tome da imunitet poslanika važi - za vrijeme plenarnog zasjedanja Skupštine. Inače, ne! Ne čusmo odgovor pravosudnih institucija na pokušaj urušavanja značaja poslanika, poslaničkog imuniteta, slobode mišljenja i djelovanja, dakle i Skupštine koju čine izabrani predstavnici naroda. Često saopštavana izreka „Neka institucije rade svoj posao“,ili „Ne komentarišem postupak koji je u toku“ kao da postaje zaklon od odgovornosti ili lične savjesti.
Samo slobodni ljudi mogu da podignu glas kada se naočigled ne radi dobro, principijelno, stručno, po zakonu. Poznata je afera Drajfus (1894-1906), u kojoj je na doživotnu robiju osuđen francuski oficir Alfred Drajfus, zbog navodnog odavanja vojnih tajni Njemačkoj. Osuđen je na doživotnu robiju. Iako su prikupljeni dokazi o njegovoj nevinosti i dokazana krivica za izdaju Ferdinanda Esterhazija, sud je odbio da obnovi proces. Oglasio se Emil Zola čuvenim tekstom „Optužujem“, pa je i sam postao nepoželjna osoba i stavljen u kućni pritvor. Ipak, nakon promjene vlasti i pritiska javnog mnjenja, Drajfus je oslobođen i pravda je pobijedila. Ovaj događaj nas podsjeća da se institucije sporo izgrađuju (od početka afere Drajfus prošlo je 125, a od završetka 113 godina), ali je pritisak javnog mnjenja i glas slobodnih ljudi neophodan za razvoj i stabilnost svih državnih institucija.
Kako da se uz navedene primjere, i brojne nepravde kojima smo svjedoci, očuva povjerenje u pravosuđe? Između nas i haosa su samo zakoni. Zato je njihova dosljedna primjena važna za opstanak i države i društva i pojedinca. A u Crnoj Gori je upravo na djelu ponižavanje narodnih predstavnika i same Skupštine. Kao da se poručuje da trenutna skupštinska većina može da izglasa što god treba vladajućim partijama. I izglasava!
Gledajući, u početku često, sada sve rjeđe, suđenje za „državni udar - nije državni udar“, kao i mnogi građani osjećam narastajuću ugroženost. Toliko je okolnosti koje ukazuju na totalitarni režim. A u takvim režimima nema ni zakona ni pravde ni prava. Jer institucije ne mogu opstati. Opstaju samo izvršioci volje naredbodavca. Dok i na njih dođe red.
Od prvog dana javnog emitovanja tižilačko-sudskog igrokaza, u režiji i po scenariju DPS-a, jasno je da je ovo predstava za privlačenje pažnje dok sjecikese završe posao. Predstava traje i dalje. U tekstu Zadah IB-a (Vijesti, Forum, septembar 2017) saopštila sam osjećaj tuge i ugroženosti koju mi obični građani Crne Gore osjećamo gledajući ovakvu predstavu. Kojom se simulira provođenje zakona, a zapravo pervertira i pravda i zakon i zdrav razum. Sudija S.M. pristala je da bude „djelilac pravde“ u ovome igrokazu. Možda, čak, iz ubjeđenja da time „spašava državu“. Postoje i teške zablude iz plemenitih motiva! Ali, za godinu i po dana izvođenja na javnoj sceni ovoga igrokaza (u ovome trenutku nejasnog naziva, od početnog Državni udar, zatim Kriminalno udruživanje...), nije na vidiku razrješenje. Da je zadatak osuditi vodeće političare iz Demokratskog fronta, jasno je od početka. Uz to poniziti ljude na prevaru namamljene u Crnu Goru da učestvuju na skupu protiv NATO-a. Da li je protivljenje ulasku Crne Gore u NATO i politici koju slijedi Alijansa zakonom zabranjeno? Nije, ali se stavlja u takav kontekst. Da to mogu samo ljudi skloni kriminalu. I to se stalno ponavlja. Ljudi koje je zarobila država Crna Gora, a pravosudni ih sistem ponižava, dobiće obeštećenje. Makar u Strazburu.
Platićemo mi, građani, kao i uvijek. Još nije usvojen princip da plati onaj ko je napravio štetu. I da snosi i profesionalnu odgovornost. Ali, šta sa ponižavanjem poslanika opozicije? Šta je sa kršenjem Ustava Crne Gore, sa poništavanjem volje birača degradiranjem predstavnika koje su birali? Da li će se to podvesti pod antologijsko saopštenje sa sjednice Predsjedništva DPS-a „da će svi biti pred zakonom jednaki, bez obzira da li su članovi Partije ili ne...“ Ako nas ne štite Ustav i zakoni, da prihvatimo taj rizik da nas ne štiti ni Program DPS-a. A naročito praksa primjene istog.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
