Iako znamo da je predstojeća propast vjerovatna, ne vjerujemo da će se zaista dogoditi i odbacujemo je kao nemoguću. Dječiji vrtić u Budvi je popucao, privatne kuće na Veljoj vodi lako mogu očekivati da im u dnevnoj sobi izbije gejzir; ulica tone i po njoj se i u vrijeme manje kiše slobodno može ići barkom.
Budvanski urbanizam je odavno postao sinonim apsurda i bezočne zloupotrebe prostora. Nejaki da budu "branič žene i đeteta", država i grad su postali servis neodmjerenih i opasnih projekata. Kada igrom slučaja dođete u priliku da iz pozicije vlasti vidite kako sve to funkcioniše, začudite se kako su dobro zakonski zaštićeni oni kojima je dozvoljeno da grade prostoru neprimjerene solitere sa stanovima za tržište i da zauzimaju uz to sve preostale javne površine i prilaze obali. Oni imaju pravo na sve moguće tužbe i pritužbe, na naplatu svake štete. Zato su javni interes i pošteni biznis (ako takvog kod nas uopšte ima) ostavljeni na institucionalnoj vjetrometini, u šumi zakonskih zamki, koje sputavaju gotovo svaki razuman korak. Zato se ne treba zavaravati otrcanom tvrdnjom da su nam zakoni dobri, ali da se ne primjenjuju. Istina je da nisu dobri i da ne štite javni interes i jednaka prava građana. Zato su i građani sami "dotakli dno", silom naviknuti na krilaticu "ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se".
Ipak, sva je prilika da nevjerovatna podatnost budvanske školjke za sticanje profita više ne može da apsorbuje posljedice gradnje solitera. Više je nego jasno da se centar Budve u jednom trenutku može pretvoriti u prostor nepogodan za život i privređivanje. On više nije neiscrpni resurs i niko više ne bi smio da ignoriše moguće kolateralne štete koje se sve brže pokazuju. Jedan soliter se nagnuo, najvjerovatnije zbog podzemnih voda, i opasno ugrozio objekat u susjedstvu; dječiji vrtić je popucao; neke privatne kuće na Veljoj vodi lako mogu očekivati da im u dnevnoj sobi izbije gejzir; Mediteranska ulica tone i po njoj se i u vrijeme manje kiše slobodno može ići barkom.
Ne treba sumnjati da je statika pojedinačnih solitera u redu i da nijedan investitor neće rizikovati rušenje svog objekta. Problem je to što se prostor konkretno Velje vode nije posmatrao integralno, sa svim već poznatim rizicima i sa poptuno novim odnosima podzemnih tokova zbog velikih graditeljskih intervencija. Za sada je jasno da mamutske građevine podižu nivo podzemnih voda, a da ne postoje stručne informacije i podaci o podzemnim vodama i izvorima, uz činjenicu da su mnogi kanali zatrpani i samo pritajeni.
Iako nas neposredna iskustva i ne tako davni zemljotres opominju da nemoguće u trenutku postaje moguće, to ne zaustavlja investitore čije građevine doslovno poništavaju bezbjednost, prava i imovinu svih, prvo u neposrednom okruženju, a potom i cijelog grada. Doskorašnja vlast je normalizovala stanje urbicida i prijetećih rizika koji prate ovakvu gradnju. Sada, kako bi Žižek rekao, znanje i vjerovanje omogućavaju paradoks da iako znamo da je predstojeća propast vjerovatna, ne vjerujemo da će se zaista dogoditi i odbacujemo je kao nemoguću.
Pošto se ne prihvata istina da su se stvari otele kontroli, poseže se za naivnim racionalizacijama i zamagljivanjima problema: 1) stručnjaci su sve prethodno iskontrolisali i uvjerili se da je bezbjedno; 2) niko zbog profita ne bi ulazio u rizik; 3) ova gradnja je primjer novih naprednih i sigurnih tehnologija; 4) gradi se i u Dubaiju na pijesku, pa što ne bi ovdje; 5) grad se mora razvijati, i tako dalje.
Od svih tih racionalizacija je najopasnija ona koja se poziva na nužnost razvoja kroz masovnu i masivnu gradnju. Jer, potrebe ljudi nisu razlog da se upadne u ovakav urbanistički i bezbjednosni haos. Pogotovo to nisu ne budvanskih građana, a bogme ni kupaca stanova, koji sve češće ostaju neprodati. U pitanju je inercija crnogorskog kapitala, kao i sumnjivog kapitala iz svijeta i regiona, koji su na ovom parčetu prostora našli najzgodniji prostor za brzu zaradu ili za pranje novca. Logika tog kapitala nema nikakve veze ni sa gradom ni sa građanima, sa zemljotresom i močvarnom i opasnom Veljom vodom. Kapital je bezličan i surov. On briše sve pred sobom, slijep za pitanja opstanka ljudi koji će živjeti i privređivati pored betonskih čudovišta, razvojno besmislenih, jeftino izvedenih i ružnih, a sada izvjesno i opasnih.
To što zemljotresi od 1979. nisu katastrofalni, ne znači da ih nema i da ih neće biti, a opasnosti svakako neće umanjiti profitno orijentisani biznismen koji svojim građevinskim zahvatom "podiže vodu u sudu" i metodom domino-efekta može da ugrozi cio prostor. Za sada nema solitera na pjeni od mora koji može raditi bez pumpi koje danonoćno crpe vodu koja u njih prodire čak i ljeti.
Investicija kojom bi se sada rješavala poremećena geomorfologija, posebno ona na Veljoj vodi, koštala bi mnogo više od svih dosadašnjih ubrani i neubranih komunalija. Zato bi ovaj grad i ova zemlja morali biti spremni da naruše "suverenitet" čak i izdatih dozvola, a kamoli onih koje bi se tek mogle izdati. To bi bio odgovoran način zaštite prirodnih dobara i bezbjednosti građana. U lokalnom parlamentu izglasana obustava gradnje u zahvatu Budva Centar i Petrovac Centar samo je prvi, mali korak.
Autorka je profesorica književnosti i potpredsjednica URA
Bonus video:
