Čekajući prije nekoliko dana u redu u pošti u Hercegovačkoj ulici pogled mi padne na njihovo radno vrijeme i osmjehnem se: pola sata pauze je ujutro, pola sata popodne i još pola sata za predaju dužnosti između dvije smjene. Blagoslovljeno državno poduzeće, svi zajedno odlaze kratko počinuti i okrijepiti se, kao stado na pojilu u predvečerje. Mrsko im je valjda samima jesti. U isto vrijeme marendaju ni ne pomišljajući da bi tkogod od njih možda ipak mogao ostati za šalterom i posluživati građane pa otići na odmor 30 minuta kasnije.
Smiješno je i zamisliti da službenici u Erste banci ili prodavačice u Tommyju kolektivno zaustave posao da blaguju sendviče sa zimskom salamom i voće, ili da Konzumov dućan i poslovnica Grawe osiguranja usred dana zaključaju vrata dok jutarnja smjena ne preda dužnost popodnevnoj, ali ako vam je država poslodavac, ako vam je Vlada poslala glavnog ravnatelja i koalicijski partneri složno sastavili upravu od drugorazrednih, nešto glupljih stranačkih kadrova, nigdje se nikome ne žuri. Ide se polako, opušteno, nice and easy, pa ako stignemo - stignemo, a ako ne stignemo, jebem mu miša, opet dobro. Dvadeset pet godina tako lijeno i pospano propada Hrvatska pošta, zatvarajući poslovnice po selima i preseljavajući u sve manje prostore natrpane kineskim kišobranima i igračkama i čudačkom self-help literaturom, a ni u drugim državnim poduzećima nije drukčije. Hrvatske željeznice, s neobrijanim, ukrivo zakopčanim kondukterima i šalterskim službenicama s okamenjenim trajnim ondulacijama, koje su dosegnule budističku nirvanu piljeći kroz prašnjavo staklo, nude spektakularan popust za penzionere. Pa, slobodno se ukrcajte. Nema frke. Ako i niste penzioner, dok vlak dođe na odredište, to ćete svakako postati.
Gdje je država vlasnik poduzeća, u Pošti, Željeznicama, Autocestama, Elektroprivredi, u Hrvatskim vodama i Hrvatskim šumama, bez razlike, gotovo se svakodnevno uzimaju novi kadrovi, ali kao da nekako nestaju, propadaju u ništavilo. Radnu snagu kao da sa strahotnim fijukom usisava snažna crna rupa u podrumu upravne zgrade.
Kapitalizmu dug život!
Upitate li za nekoga, obično vam kažu: "Tu je negdje", a na kalendaru na njegovu radnom stolu ožujak 2007. i pljesnjiva kožica tirolske na Gloriji rastvorenoj na ekskluzivnoj fotoreportaži s vjenčanja Vlatke Pokos i Josipa Radeljaka.
Vrijednog službenika godinama nitko nije ni čuo ni vidio, ali kolege se ne uzbuđuju. Njih da upitate i za Abrahama Lincolna, Clinta Eastwooda, Angelu Merkel, Nikitu Hruščova, Pabla Picassa, Sirimavo Bandaranaike, Paju Patka ili Zdravka Čolića, jednako bi vam rekli: "Tu je negdje."
Kad je Adris grupa od države nedavno kupila Croatia osiguranje, s užasom su otkrili da imaju zaposlenih gotovo kao hrvatskih branitelja. Još uvijek ih nisu sve izbrojali. Za mnoge ne znaju ni da su među živima. Traže ljude preko Međunarodnog crvenog križa da bi im dali otkaze i počeli napokon poslovati kao normalno, uobičajeno kapitalističko poduzeće s jedva dovoljnim brojem nehumano eksploatiranog osoblja.
Koliko god mrzili kapitalizam, a kapitalizam, kao što znamo, nema mnogo obožavatelja, zaželjet ćete mu sreću i dug život. Zavoljet ćete okretni, domišljati i pohlepni kapitalizam shvaćajući kako su spora, bezvoljna, glupa, skupa i bezobrazna naša državna poduzeća.
Gledajući tisuće i tisuće činovnika, referenata, tajnica, portira, podvornika, savjetnika, glasnogovornika, direktora i pomoćnika i zamjenika direktora, što su jednog jutra nakon izbora osvanuli u kancelariji kao zetovi nećaci kumove tetke strica nekakvog Nikole Grmoje ili Ante Sanadera, ne bi vam ustvari bilo krivo ni da se vrati robovlasničko uređenje pa da tkogod debelim kožnim korbačem potjera mudrijaše koji svi do jednoga, istodobno odlaze na marendu. Pravo je pitanje zaista zašto Hrvatska ima udio i u čemu? Gdje su to stranački ljudi išta valjano vodili, od Pošte, preko Autocesta i Željeznice, do Šuma i Voda, da bismo danas držali razumnim Inu vraćati u krilo države, pa zbog toga upropastiti i drugo veliko poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske?
Otkud nam zamisao kako bi bilo super i naftnu kompaniju i Elektroprivredu, a u budućnosti valjda i HNK u Splitu, Nacionalni park Sjeverni Velebit i Đakovačke vezove, spojiti nekakvu čudovišnu supertvrtku kojom bi upravljao još nepoznati hadezeovac s diplomom Prometnog fakulteta? Oprostite, gdje je tu logika?
Bonus video:
