Briga

Brinuti, biti zabrinut zbog nečega ili za nešto proizilazi iz određenog stava, osjećanja ili stanja:

- stava odgovornosti;

- osjećanja privrženosti, zainteresovanosti, ljubavi, patriotizma;

- neizvjesnosti, ugroženosti;

- zadovoljenja neophodnih (od minimalnih do optimalnih) životnih potreba.

U kampanji za, još nezavršene, izbore u Crnoj Gori (16. 10. 2016? ili nekoliko mjeseci kasnije?), prigodno je izražena briga za nas građane i budućnost (koja nam svakako, i svakojako predstoji), profiliše se kao mješavina navedenog. Prednjačila je, brigom, još uvijek organizaciono - finansijski najjača politička partija, DPS. U svakom obraćanju, čelnika ili niže rangiranih funkcionera saopštavalo se: „Mi, kao odgovorna vlast“ ili „Mi, kao odgovorna partija“, ali izostadoše konkretne analize i dokazi preuzete odgovornosti. Odluke o prostoru, planovi za postiziv, ravnomjeran i kvalitetan prostor su pravi POLIGRAF za provjeru istinitosti iskazane brige.

„Prostor je naš najvažniji resurs“ je mantra kojom se već dvije decenije prikriva sve destruktivno što je učinjeno, a usput potvrđuje i po nešto konstruktivno. Studijom slučaja nekoliko privatizacija (neke, kao Institut S. Milošević u više pokušaja, srećom još bez „srećnog“ kraja) iz raznih resora (turizam, poljoprivreda, drvoprerada, poljoprivreda, zdravstveni turizam, mineralne sirovine) dokazivo je da je briga o prostoru mahom bila po metodu Selim-paše. Da se ostriže i odlije. Kako inače objasniti ogromnu zapuštenost, osiromašenost, beznađe, opustjelost Sjevernog regiona u poređenju sa brižnim izborom strateških partnera. Kojima su predati ogromni potencijali: prostor, šume, mineralne sirovine, hoteli, proizvodni pogoni... Ali, najvažnije, i najnevjerovatnije, kojima su predati ljudski potencijali. Sudbine i životi. Na milost i nemilost (češća opcija).

Skoro svaka privatizacija propraćena je „prilagođavanjem prostorno planske dokumentacije“. Treba li uvjerljiviji dokaz od: Solane, hotela Podgorica, NP Skadarsko jezero, NP Durmitor... Zavala je, kažu, u izviđaju.

Bivšem ministru MORTa za tri mandata brige o prostoru nije pošlo za rukom da ustanovi suštinsku evaluaciju usvojenih prostornih i urbanističkih planova, a što je u skladu sa Zakonom. Ono što se mora istaći i priznati, to je izvrsna činovnička uređenost resora. Uporediva sa besprekornom organizacijom u „konačnom rješavanju jevrejskog pitanja“. I tada je sve funkcionisalo besprekorno, naravno po zakonu! Desilo se da je po neko preživio brigu o rasnoj čistoti tako što je bilo neposlušnih spremnih da rizikuju. Život, naravno.

Vjerovatno će upoređenje mnogima djelovati pretjerano. Nažalost, opasnost po prostor Crne Gore je tako alarmantna da zaista jedino rješenje stavljanje moratorijuma na gradnju, odnosno zamrzavanje primjene planova do objektivne evaluacije. Prof. dr Dragan Hajduković je u nedavnom obraćanju predsjedniku privremene Vlade Crne Gore dao sličan predlog za obalno i područje nacionalnih parkova. Organizaciona uređenost MORTa stidljivo je ostavila mogućnost stvaranja institucionalnih cjelina na državnom i lokalnom nivou, radi stručnog i objektivnog praćenja stanja u prostoru. Dobro uređen sajt MORTa omogućuje da se pročitaju godišnji izvještaji. A koliko su objektivni? Tek tako se provuklo „između 30 do 100 hiljada bespravnih objekata“? I Zakon o legalizaciji iz koga se vidi stvarna briga za prostor Crne Gore. Legalizovaće se sve, naravno i „objekti od javnog značaja“, naravno i oni podignuti na otetom državnom ili opštinskom zemljištu, ili zemljištu pod restitucijom. Da briga bude sveobuhvatna, otimačima će to zemljište biti prodato!

Posebna briga je pokazana prema budžetima opština. Po Zakonu o legalizaciji, opštine preuzimaju obavezu komunalnog opremanja bespravnih naselja, a naplata će ići dvadeset godina! A čak je i opština Budva u dugovima! Znači, biće novih zajmova. Bivši ministar, protagonista „konačnog rješenja pitanja prostora Crne Gore“ je bezbrižno otišao. Zasluženo, poslije tri mandata pokazane navedene brige, o prostoru Crne Gore skoro da i ne treba više brinuti.

Ipak, problem je veliki državni dug, a dobar dio je proistekao iz, naravno dobrih namjera, radi infrastrukturnog opremanja.

Skoro da, bez izuzetka, u poslednjih petnaest godina nema ostvarenog infrastrukturnog projekta finansiranog iz javnih fondova, a da nije znatno (od najmanje 20%, pa i do 150%, a ima primjera i više), prekoračena predračunska vrijednost. Ako se radi po zakonu, izrada projektne dokumentacije, gradnja, kao i stručna kontrola, povjerava se (putem javnog oglasa), najstručnijoj projektnoj organizaciji. Nikad niko, recimo iz Ministarstva saobraćaja ili Direkcie javnih radova ili Vlade, nije odgovarao zbog probijanja budžeta i rokova. Pod uslovom da se projektna dokumentacija objekata finansiranih iz javnih fondova, čuva na način predviđen Zakonom, Tužilaštvo može jednostavno doći do podataka o „curenju“ budžetskog novca, odgovornim izvršiocima, njihovim imovinskim kartonima i statusima. Tako bi se suštinski dokazala briga za dobrobit građana, a političari koji presijecaju vrpcu u predizbornoj kampanji, uz javno iskazanu brigu za dobrobit građana imali bi i tajnu brigu zbog neizvjesnosti (nadajmo se izvjesnosti) od otkrivanja zloupotreba. Kasnije će se, kao što je već krenulo, dokazati da su zloupotrebe radili samo loši momci iz svojih redova, a dobri bili puni naivnog povjerenja, i brige o građanima, naravno.

Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore