Pobijedićemo

Pozicija očiju na našim glavama omogućava nam da spoznamo dubinu stvari u prostoru i predstavlja jednu od ključnih evolutivnih prednosti čovjeka. Ta ista pozicija čini nas istovremeno i ranjivima, pa nam društvo treba da bismo jedni drugima čuvali leđa. Ekonomsko-društveni sistem u kom živimo do sada nas je ubjeđivao da ne postoji društvo nego pojedinci i dominantno nas okrenuo jedne protiv drugih. Danas se taj sistem raspada pred našim očima - nemoćan pred pandemijom pred kojom se svemoćno slobodno tržište razbilo u paramparčad, a kompleksno moderno društvo u par koraka regresiralo na Divlji zapad. Svijet će brzo biti drastično drugačiji, a način novog okupljanja ljudi u kolektive će odlučiti da li će biti bolji ili gori.

Resetovanje

Praktično da nema osobe koja nije pomislila da bi svijetu valjao jedan reset. Niko nije mogao da ga zamisli, nikada ne bismo bili spremni za njega, inercija je jednostavno bila prejaka. Ono što do prije tri mjeseca nije moglo ni da se zamisli, sada ne može da se izbjegne. A svaka velika kriza znači veliku šansu. Najveći neprijatelj je strah, ali samo ako mu suprotstavimo veći strah. Zato mu moramo suprotstaviti povjerenje.

Povjerenje

Normalno je da se bojimo. To odvaja hrabre od ludih. Bojimo se istine, neizvjesnosti, teških posljedica i još težih odluka. Ne boje se oni koje nije briga za tuđe muke i koji su zbog svoje otuđenosti potpuno nesvjesni da je ovo kolektivna trauma. A neko će morati da donese vrlo teške odluke, neke će značiti razliku imeđu života i smrti. I još bitnije - neko će sa tim odlukama morati da se pomiri. Da bismo mogli na načinimo ispravno takve odluke i da poslije živimo sa njima potrebni su nam povjerenje, solidarnost i jasno definisana pravila i prioriteti. I potrebno nam je sve vrijeme da gajimo vrline strpljenja i praštanja. Povjerenje, solidarnost, strpljenje i praštanje nemaju alternativu - samo ćemo tako moći da vjerujemo u ispravnost odluka, bez obzira na njihovu cijenu. Kao pojedinci imamo različite strahove i rizike, ali uprkos tome moramo kao društvo da nađemo i podvučemo zajedničku crtu ispod koje nećemo da idemo - da nećemo dati da biološki život liše onim što nas čini ljudima.

Zajedno

Niko nije navikao i ne treba da se navikava na ovoliki pritisak. Moramo da ga podijelimo. Dajte da ima smisla sve što radimo. Da oni što nemaju privilegiju da ostanu kući, znaju da im se cijeni to što su izloženi. A da oni što su ostali kućama znaju da oni izloženi razumiju njihove strahove, paranoje i probleme. Ne možemo bez profesora, ljekara, policajaca, treba da razumijemo njihove izazove, da im pomognemo, oni najbolje znaju kako su sistemski uništavani, ali inercija je bila prejaka. Ne smijemo stvarati pritisak u kome će se bojati greške, već objektivno sagledavati naše slabosti, učiti, ne odustajati ni od koga, i za one što su samo sposobni da budu sebični se može naći mjesto.

Mjesto

Moraju da istupe lideri svojih zajednica. Moraju politički lideri da shvate da treba da izađu iz zona komfora i pokažu da je ovo zaista zajednička borba. Da se u proces odlučivanja uključi više ljudi iz različitih struktura, svako ko može da pomogne. Kad ako ne sad, kada ako ne u momentu kada se donose odluke koje se tiču bukvalno svakog građanina. I da se pod hitno promijeni način objavljivanja tih odluka jer za te odluke je potreban maksimalni društveni konsenzus da bi se ulilo povjerenje koje će prevladati iracionalno, krajnost, strah, paniku. Ako sveprisutna inercija političkog sistema u Crnoj Gori to do sada nije dozvoljavala, vrijeme je da se sad vidi kome jeste, a kome nije stalo, kome je do strančarenja, a ko stvarno brine.

Svijest

Ovo neće kratko trajati. Odluke koje se donesu sada će imati dugoročni efekat. Mi se već sada privikavamo na novu stvarnost. I zato nijanse jesu bitne i prava građana jesu bitna, iako se radi o borbi za ljudske živote. Bitna je razlika hoćemo li uvažavati ili ćemo se pokoravati. Bitna je razlika hoćemo li pobijediti, ili ćemo samo odložiti sve ovo. Bitno je da li će se za uspjehe biti uvijek jedni zaslužni, a za neuspjehe krivi drugi. Bitno je da li vlast vjeruje sopstvenom narodu, ili stvarno, kako reče jedan komunikolog blizak vlasti, „ne možemo da se uzdamo u svijest građana“. To je put ka diktaturi i tiraniji. Ako se ne možemo uzdati u svijest građana, zašto onda imamo izbore? Ne smije se vikati na građane, nego treba primjenjivati nadležnost. Ne treba se odricati nadležnosti i prebacivati odgovornost na građane - kao što je urađeno sa spiskovima. Kada se uđe u zonu da su prava građana manje bitna, zna se da se prava onih privilegovanih sigurno neće kršiti. Sa tim se mora prekinuti odmah jer se namjesto duha povjerenja i uzajamnosti potpiruju najprizemniji strahovi i duh podozrivosti, sumnjičenja i sebičnosti. Pokažite povjerenje i dobićete povjerenje zauzvrat.

Pobjeda

Nema ničeg toliko drugačijeg po prirodi ovdje u odnosu na bilo gdje drugo. A opet, čini se da su istorijske okolnosti te koje nas čine najsposobnijim da iz ovoga izađemo mnogo bolji i zdraviji.

Neko je rekao da je ovo najbolja Crna Gora koju je ikad vidio.

Nas je doista golema muka i ljubav utjerala i učinila nas ovakvim. Mi smo iz jedne krize u kojoj je na desetine hiljada ljudi marširalo na ulicama prešli u drugu bez velikih lomova. Možda smo izolovani, ali smo povezaniji nego ikad. „Svemu strašnom u životu treba naša ljubav.“ Ne dajmo se pasjim sinovima i pobijedićemo.