Sve što dugujem, to je da iščeznem, B.Š.
Dva najbolja bjelopoljska pjesnika nove, prošlovjekovne, osjećajnosti u crnogorskoj književnosti su Risto Ratković i Blažo Šćepanović. Risto Ratković je, s pravom, postao ekvivalent jednog već poluvjekovnog književnog susretišta u rodnom gradu, a Blažo Šćepanović je, što bi rekao narod, ni ste ni s ove postao zaboravljeni pjesnik. To su ti naši književni i drugi praksisi, haj i nehaj, ili preciznije rečeno, disfunkcije naših kulturnih, odnosno, književno - istorijskih I kultutrnih ideologija i antiideologija. No, tamo đe stanuje poezija, makar bila i u prigradskom podrumu, ne može biti vrata koja ona neće kad-tad otvoriti.
Iako je jedan od ove dvojice pjesnika bio boem, a drugi mlađani pjesnik u uzmahu, jedan propjevao tridesetih godina a drugi pedesetih godina 20. stoljeća, različiti su i bliski. Oba su u nosila svoj zavičajni nevidboški prtljag sa, svaki u svom vremenu, visoko podignutim kompasom književnog moderniteta. Pronicljivi u artističkoj transkripciji sudbine. Prvi, ekskuluzivan, liričan I samotan, drugi prodoran u kondezovanom modelovanju pjesme u pjesmi. Ako je o zajedničkom imenitelju riječ, onda su pjesnici po duhu koji su znali da poetska riječ ima, uvijek, neku svoju drugačiju unutrašnju teritoriju te da se samo sa njenih dubina i prostora može uhvatiti pokoja refleksija - slika čiju moć ni sam pjesnik ne može odrediti ali je može prenijeti na čitaoca, na svijet. Ono što obojicu spaja je da su u svom posjedu imali tišine i govor voda. Što su imali po jednog Crvenog petla Miodraga Bulatovića koji im je davao pjesnički uzlet ponešen sa neke bjelopoljske livade na kojim su Luda Mara I Ubogi Muharem zajednički duvali u maslačke uživajući u njihovoj ljepoti i paperjastom, nadrealnom, odlaženju u nebo. U raspršivanju svijeta kao da ga nije ni bilo. No, taj nadrealističko - simbolični dikurs u trouglu Ratković - Bulatović - Šćepanović I, naravno, neizostavni Ćamil Sijarić je posebna tema. U njihovoj literatuiri sve je živi realizam i osvajački nadrealizam, fantazmagorija I notorna prozna i neprozna lirika. Eno ga po moru teče Lim. Eno, Bihorci sanjaju zavičaj. Eno, crveni petao leti prema nebu. Eno, lobanja i u travi i na nebu.
Današnje čitanje Blaža Šćepanovića, skoro šest decenija poslije njegove smrti, donosi sva obilježja avangardnosti mladog pjesnika. To su intezivnijii poetski zahvati, bujica nepatvornih pjesničkih slika, koloritna apstarkcija i imaginacija. I poetska iznenađenja i obrti koji idu iz stiha u stih sa sasvim drugačijim književnimi, zapravo, artističkim impulsima od zatečenog literarnog pejzaža koji je, upravo, tih godina bio veoma uskomešan. Blažo Šćepanović se i tada što se tiče pjesničkog pisma mogao čitati kao i danas samo je problem mogao biti u nesporazumima koji uvijek prate sudari starih i novih poetika, odnosno, kontekst vremena koji je davao je svoje limite u tumačenju.
Ono što je u međuvremenu isticano kao dominantna odrednica ove poezije jeste, stereotip o rodoljubivoj, patriotskoj ili pak revolucionarnoj poeziji. Njegova poezija jeste bila i ostaje i to. No, ona je išla dalje od toga, tražeći smisao pjesme u njenoj formi i izrazu, univerzalnosti, odbijajući svaku socrealističku primjesu ili utilitarnost. On jeste pjesnik lirskih, slobodarskih, očovječenih vizija, pjesnik koji je Planetu proglasio za svoju otaddžbinu, ali je Balažo Šćepanović danas već izvjesno pjesnik visokih dometa nadrealizma, odnosno, škole pjevanja i mišljenja koja se u jugoslovenskoj literaturi javila između dva svjetska rata, a u crnogorskoj, kod nevelikog broja pisaca početkom pedesetih godina prošlog vijeka. Ovaj pjesnik i sa tadašnje i sadašnje tačke gledišta nije pisao za neki strogo društveni i primijenjeni trenutak, već je kao što je pisao vrijeme izmjereno ljubavlju pisao poeziju izmjerenu poezijom.
Modernost njegove lirike nezavisno od tematske orjentacije je bila evidentna i na jugoslovenskoj sceni njegovog doba, ali je njena poetska struktura, senzibilitet, pjesnički tok svijesti o samom subjektu, sadržalo neophodnu subverzivnost. Imala je, zapravo, to što danas daje sve prerogative nadrealističko - simboličkog poetskog koda. Vrijeme je dopisalo i dočitalo poeziju Blaža Šćepanovića. Dalo joj imunitet pisma koje samo sebe održava skidajući svaku prašinu vremena. (...)
Pjesnički identitet ili makar njemu nešto približno nije lako ostvariti ni u jednom vremenu. To podrazumijeva pisati drugačije. Biti u svojoj generaciji ili izvan nje. To znači naći svoju riječ i istrajavati na njoj. To je, zapravo, iskazivanje sopstvene etike i poetike, sopstvenog intelekta i odslikavanja sebe kao sopstvenog literarnog junaka. Pri tome se podrazumijeva da je teško biti samosvojan ali nije pokušati, odnosno, osjetiti takav izazov. Mlad pjesnik ostaje onaj koje već na startu, u svojoj mladosti tražio avangardno imajući u vidu univerzalnost, odnosno, duh poetskog smisla i duh tradicije. Blažo Šćepanović je bio i ostao simbol uzleta mladog pjesnika. On nije bio ni režimski ni antirežimski pjesnik. Ponajmanje pjesnički aktivista ili “crveni” činovnik. Riječ je o pjesniku koji je u poeziji prepoznao supstitut i za ljepotu i surovost egzistencije. I iznad svega duhovni hedonizam koji donese nesvakidašnja i subverzivna pjesnička slika.
Zaboravljeni pjesnik je sintagma koja je stara koliko i pjesništvo, literatura i istorija književnosti. To je jedna vrsta fenomena koji nije dovoljno rastumačen. Mnogi pjesnici su u evropskim literaturama bili zaboravljeni ili neotkriveni. Onda bi odjednom postali pisci koji su nadmašili vrijeme u kojem su živjeli ili mu dali svoj doprinos. Zabroravljeni su, naravno, svi oni koji su u svojoj poeziji zaboravili pjesništvo i njegove dubinske drhtavice ali ne i oni koji su poeziju shvatili kao neprestano trošenje svoje egzistencije, odnosno, duhovnotvornost, sopstvenog bića. Nema, zapravo, zaboravljenog pjesnika i pjesništva ako je neko, zaista, bio pjesnik. Ima samo neznanja, zakržljale predstave o književnosti, neutemeljene književno istorijske svijesti, površnosti, kulturnog i književnog nemara i onog najubitačnijeg a to je nadmoć dnevnog, arbitriranje prosječnog i provincijskog. Sve je, uostalom, zaboravljeno ako nema samosvijesti o svojoj kulturnoj baštini i ako na dnevnom redu nijesu prave vrijednosti i ako kulturu sjećanja zamijenimo oblicima kulture o kojoj mislimo samo dok o njoj pričamo. Ako su nam preči neki vanknjiževni ključevi i diktatura prosječnosti i komercijalizma. Jedan stih Blaža Šćepanovića glasi Čovjeka treba osvijetliti. Riječ je, svakako, o univerzalnoj poruci. Moglo bi se reći da Blaža Šćepanovića ne treba osvjetljavati jer je njegova poezija jedan od svjetionika u crnogorskoj književnosti pokraj kojeg sticajem nekog izgubljenog reda vožnje ne prolaze brodovi.
Blažu Šćepanoviću danas i ovđe nije potrebna nikakva bista u parku ili na trgu jer je on svoju poetsku bistu izgradio u samoj poeziji.
Na kraju bih podsjetio, sve one koji to ne znaju, da su se šezdesetih godina prošlog vijeka - čini mi se samo koju godinu poslije njegove smrti - na jednoj kamenoj ploči u parku na Tašmajdanu, nalazili, uklesni stihovi Blaža Šćepanovića - Jedna se ptica/u svojoj pjesmi skamenilana a vode se dozivaju same. Simbolično i proročki, zar ne, i u susretu sa Blažovom poezijom i sa tragičnom smrću.
Bonus video:
