(Luiza Bouharaoua, „Jesmo li to bili mi“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2019.)
Prije nego sam se prihvatio prvijenca Luize Bouharaoue, glavna, pomalo nametnuta nedoumica bila je ona tehničke prirode - da li je u pitanju roman, ili zbirka priča. Kažem nametnuta, jer se radi o rijetkom slučaju kada autor/ka daje slobodu čitaocu da pročitano odredi u formalnom smislu, u skladu s vlastitim doživljajem. Tako se u medijima ubrzo stvorio dojam kako je po srijedi nešto između zbirke i labavo strukturisanog romana. A pošto teorija i praksa ne daju prevelik legitimitet proznim hibridima, teško je zaobići tako velikodušnu mogućnost definisanja, koja uobičajenoj čitalačkoj statičnosti budi akcioni nerv.
Naravno, to je tema vrijedna dumanja samo ukoliko se tekst ne nametne kvalitetom i formalna pitanja smjesti među ona drugog reda. Takav scenario otpada već nakon čitanja prve priče, mada iz nametanja ove vrste treba odstraniti prizvuk jeftinoga, brzopoteznog mamljenja pažnje, od čega pati dobar dio današnje produkcije. Tome u ovoj knjizi nema ni traga. Između toga da čitaoca odmah uvlači u dubinu i sudara ga s obiljem ogoljenih pojava (od starta isuviše jasnih), odnosno navođenja na znakove rasute po površini - autorka se opredjeljuje za ovo drugo, čime ukazuje povjerenje njegovoj sposobnosti ubiranja značenja. To je ruka koja je ispružena kako bi pokazala, a ne povukla za sobom, po već utabanoj trasi. To je momenat u kom postaje jasno da nemamo posla s lakom literaturom (premda se lako čita, što je nešto sasvim drugo), da se očekuje nešto više od čisto probavnog konzumerskog angažmana, za koji je, žargonski rečeno, dovoljno i pola mozga. Forma ipak ostaje u domenu formalnoga. Može pred nama biti labava romaneskna struktura, može i splet površno povezanih priča, može i nešto ponovo između, ali ono što ovim tekstovima daje vezivnu komponentu upravo su ujednačen naratorski postupak s jedne i mogućnost engimatskog upisivanja rješenja s druge strane. Prostije rečeno, Luizi polazi za rukom da sa malo riječi kaže mnogo. I daleko od toga da je ovakva štedljivost rezultat izbjegavanja naratorski zahtjevnih dionica. To što se ponekad čini da pripovijedanje teče izokola samo svjedoči o pažljivo razrađenoj strategiji, koja nosi osoben autorski pečat. Jer, ovdje se ništa važno ne zaobilazi, ovdje se važnosti daje vremena da dozrene ne bi li se raspukla na samom vrhu kulminacije, kad svi oni prethodno ucrtavani, sitni, kapilarni tokovi dobijaju svoj smisaono zaokružen ishod. I onda hvatam sebe kako sebi govorim aha, to bi onda moglo biti to, aha, vjerovatno je to upravo zbog toga itd. Dakle, neće svi motivi biti razjašnjeni u hodu, samim nizanjem, već će se njihovo prisustvo pravdati tek sa osvjetljavanjem cjeline, sa okončanjem priče. Stiče se utisak da svakog momenta možemo biti obmanuti ukoliko donosimo ishitrene zaključke, pa bi bilo mudrije čuvati ih za sam kraj. I na tom samom kraju postaje nevažno da li ste bili u pravu ili ne. Autorka je uspjela da vas zavede na duže staze i onemogući preuranjena pogađanja, što možda trenutno razgali nekakav detektivski njuh, ali u isti mah zamućuje zadovoljstvo čitanja. Zadovoljstvo zbog kojeg i ostajemo dugo prikovani za dobru literaturu, kao u nekom molitvenom transu.
Ako se zaustavimo na prvom utisku, može nam se činiti kako „Jesmo li to bili mi“ prikazuje prilično razuđene scene iz života nekoliko nasumično odabranih likova. Lucija, Dalibor, Danijel, još par okolnih - iz priče u priču (ili poglavlja u poglavlje) raspinju platno na kom možemo pratiti različite stadijume u razvoju njihovih uzajamnih odnosa. Vremenom uviđamo da se ti odnosi sve više rastvaraju, iako djeluje kako to rastvaranje ne prati rastuća informativnost o individualnim stanjima i preokupacijama, već kao da se ono odvija sâmo od sebe, pod uticajem nekog gotovo neosjetnog navođenja. Time se stvara blagi prelaz ka drugom, tačnijem utisku: čitalac prelazi u višu fazu osviješćenosti u kojoj shvata da pred sobom ima nimalo lagodan spektar tema, koliko god ga prethodno uljuljkala lakoća naracije. Onda ne treba ni da začude naknadni šokovi, kao da je uživanje u tekstu bilo samo zatišje pred buru konačnog spoznavanja. Neizvjesnost ovdje ne prati uzlazna krivulja. Prije bi se moglo reći kako je stopljena s pravom linijom, koja svrhu svoga toka objelodanjuje tek onom završnom, često i jedinom krivinom.
Priče su tematski vezane za tranziciono vrijeme, čiju početnu tačku čini slabo zacijeljena kolektivna trauma. Naratorsko (ali i autorsko) iskustvo izrasta iz nikad do kraja ohlađenog vatrenog pojasa. Rat je presjek od kojeg se društvo redefiniše sistemski, u dubinu, do stepena u kom je svaka jedinka mjerna jedinica za sebe. Jer svaka od njih ovu transformaciju preživljava na sebi svojstven način. Godine prolaze, društvo se tetura stazom krnje evolucije, dok iskre one prividno ugašene vatre ostaju u svakome koga se dotakla, da bi ga još dugo krivila na ovu ili onu stranu, kao kod termičke obrade. Rata nema, što ne znači da je potpuno iščezao - umjesto ispoljenog, prešao je na parazitski vid života. U izmijenjenim okolnostima, bitke nastavljaju da se biju unutar svakog pojedinačnog organizma.
Ova tiha, lična borba najbolje je oslikana u priči „Dida i ja“. Rat se doživljava herojski samo na nivou parola, koje uglavnom rabe oni što su se držali na bezbjednoj distanci. Njegovo pravo lice je nakićeno ožiljcima i ranama, nikako ordenjem. Svjesni su ga oni kojih se najdirektnije ticao - njihove kože, nervature, psihologije. Monopol je to na istinu kojeg bi se najradije odrekli, koji se nosi poput prokletstva. Dok kleči kraj spomenika poginulima, okružen etiketama paradnog saosjećanja, veteran ne može da se otrgne bijesu zbog tako napadnog licemjerja: „Moj otac se tresao kao zastave što su vijorile iznad njega“. Nije važno što se u njegovoj duši odigrava nešto sasvim suprotno: htio - ne htio, on se savršeno uklapa u scenografiju izvještačene dirljivosti. Stvarnost tako parodizira jedan duboko intiman čin, oblikujući ga po mjeri masovnog (ne)ukusa. Eto autorskog mata: jedna efektna rečenica dovoljna da do srži razobliči trulež zakamufliranu u paperje patriotskoga.
Osim suočavanja s ratnim reliktima, Luizine priče problematizuju i druge tranzicione boljke. Ponajviše su to one koje mnogi kriju u sebi, pa ih je moguće detektovati samo vještim skeniranjem svakodnevnog ponašanja, kad im se omakne, kad se počnu ukazivati u nepravilnim intervalima, stihijski. Otuđenost, prostorno-emocionalna odvojenost, potreba za pripadanjem u svijetu gdje se svaka pripadnost skupo plaća. Zato mnogo toga ostaje neizgovoreno, upravo iz straha da je istina isuviše nemilosrdna, da je, bez obzira na sve, mnogo ugodnije negdje na pola puta, u okrilju prećutanog. I prećutnog. Kad se ukaže ono neminovno, a krah je tu uvijek najprisutnija opcija, sporazumna pat pozicija nudi se kao najmanje bolno rješenje u svijetu osuđenom na privremenost. Presuda je svima ionako ista. Najvažnije je zaobići rezove, izbjeći bol. Ostati na sigurnom što je moguće duže. Uhvatiti utjehu u onome što je sveprisutno i vječno, ili makar dugovječnije od nas samih („Kao da je i on to shvatio, zavukao se pod moju ruku i naslonio glavu na moja prsa. Svoj sam obraz spustila na njegovu kosu. Dok se pretvarao da spava, gledala sam kako more s lijeva, a brda zdesna jure pored nas. Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag“).
S druge strane, bježanje u iluziju u biti ne mijenja ništa, matrica je davno otkrivena. Velike lekcije uče se rano, kad je odbrambeni mehanizam slabo razvijen. Obmambeni, bolje rečeno, jer je tajna u umijeću samoobmane. Tu nema ljekovitog sortiranja utisaka i zato se iluzije o pravednosti razbijaju na svakom koraku, kad najmanje očekuješ. Prizor suvog morskog konjića, nasukanog daleko od njegovog prirodnog staništa, samo u prvi mah čini znatiželju bezazlenom. Već kod naredne zagonetke spoznaja se zariva dublje, ka suštini: „S prozora nismo mogle vidjeti tvornicu, ali smo znale da je blizu, jer smo je mogli namirisati u toplim ljetnim noćima. Iz majčinog i tetinog razgovora shvatila sam da u njoj deru kožu životinjama pa bi me taj miris svaki put rastužio. Bilo mi je žao ljudi koji su tako očajni i nesretni u svojoj koži da su morali tražiti tuđu.“
Luizine priče (da se na kraju i sam opredijelim) odišu mediteranskom atmosferom, zavodljive su poput jedara umrtvljenih bonacom. No, postupno se otkriva njihova višeslojnost. Tu već valja biti obazriviji. Ništa nije tu tek onako, radi puke arhitektonike. Autorka nas neprestano odvlači iz mirnih u uzburkane vode i natrag, ukazujući na primjeru svojih likova kako životi od početka do kraja, uprkos svim linijama razdvajanja, funkcionišu po principu sistema spojenih sudbina.
Bonus video:
