Sara Bledel (1964) je u Danskoj „kraljica krimića“. Autorka je bestseler serijala o slučajevima detektivke Luiz Rik, koji je objavljen u 37 zemalja. Dobitnica je najprestižnije danske književne nagrade Golden Laurel, a u Danskoj je četiri puta bila najpopularniji romansijer. Sara Bledel živi u Njujorku, a inače puno vremena provodi i u Kopenhagenu.
Neki književni kritičari kažu da ste danska kraljica zločina. Da li ste se kao pisac pronašli u tom književnom žanru?
- Apsolutno to shvatam kao kompliment, ali najviše od svega sebe doživljavam kao vrlo predanog ljubitelja kriminala. Oduvijek sam voljela taj žanr. Kao dijete počela sam sa čitanjem misterija - Enid Blajton – i njena “Čuvena petorka” (dječje knjige), a potom Agata Kristi i tako dalje.
Ali osjećam da je žanr krimi fikcije danas puno više od toga. Knjige nijesu samo o ubistvu i policijskoj izjavi ili samouništavanju privatnih detektiva. Priče su takođe duboke ljudske priče, važne teme i nijansirani likovi.
Godine 2014. osvojila sam najcjenjeniju književnu nagradu u Danskoj za svoju devetu knjigu iz serijala “Luiz Rik”, tako da moram reći da osjećam da sam našla svoje mjesto u krimi žanru.
Vaše knjige se čitaju širom svijeta, prevedene su u više od 30 zemalja. U samoj Danskoj, koja ima manje od šest miliona, svaki treći stanovnik kupac je vaših knjiga. Kako to tumačite?
- Toliko sam zahvalna i srećna što se ljudima širom svijeta dopadaju i što se mogu poistovjetiti sa mojim pričama, jer istina je da, kada pišem svoje knjige, ne razmišljam o tome da će završiti u rukama ljudi u Južnoj Koreji ili Crnoj Gori. Jer kad pišem svoje priče, pišem ih i za mene. Onako kako ih ja vidim.
Ali naravno, svijet mi znači, što toliko ljudi vole moje knjige, i osjećaju da su povezani sa Luiz Rik. Mislim da je to zato što ona nije tip junaka superheroja. Ona je žena koja je veoma posvećena svom poslu, ali ipak je žena poput nas. Mi bismo mogli biti ona. I otkrila sam da se moji čitaoci mnogo interesuju za njen lični životu ako ona riješi zločin - jer osjećaju da je na taj način poznaju.
Ubice, a posebno detektivi, glavni su likovi u vašim romanima. Tako je u knjizi ”Killing Forest” glavna junakinja iskusna detektivka Luiz Rik. Kako je došlo do stvaranja ovog lika, a posebno - stvaranja lika nestalog mladića, sina mesara iz Hvalsoa?
- Vrlo rano sam znala da Luiz Rik ima pozadinsku priču koju sam u nekom trenutku htjela da ispričam, ali prije nego što sam to učinila, moj sin je stigao u to vrijeme. Znala sam da se plaši i da se skriva šumom. Takođe sam željela da je znaju i moji čitaoci. Da znaju da se ona teško vezivala u odnosu sa muškarcem, to je zato što se nešto dogodilo kad je bila mlada i odselila se sa svojim dečkom. Ispričala sam tu priču u filmu „Zaboravljene djevojčice“, i u tom trenutku stvorila se ideja o “Šumi ubijanja”, žalosno je da su ti dječaci bili istog godišta i da su znali da je njegova majka umirala u krevetu, tako da nije želio biti na drugom mjestu osim pored nje. Ali i dalje sam ga vidjela kako se skriva, međutim, nijesam mogla pronaći dovoljno jak razlog zašto treba da se skriva i živi u šumi - sve dok mi ideja za ostatak priče nije pala na pamet. Puno sam proučavala i istraživala Asa vjerovanje. (Vjerovanje u Ase je bila dominantna religija Skandinavaca prije dolaska hrišćanstva - prim V. Og.). To je dobro prihvaćena religija u Danskoj i čula sam priče o grupama koje su u tom trenutku radile neke stvari koje opisujem u knjizi, i tako je priča počela rasti. I otkrila sam zašto se momak toliko uplašio pa je odlučio da se sakrije u šumi.
U ”Ponoćnom svjedoku” pišete o mladoj ženi koja je pronađena zadavljena u parku, dok je, gotovo istovremeno, muškarac novinar ubijen u dvorištu hotela Royal u Kopenhagenu. Šta vas je motivisalo da stvorite ovu uzbudljivu priču?
- Radila sam u to vrijeme kao novinar u TV kompaniji, a kad mi se ideja počela vrtjeti u glavi, počelo je ovako: šta ako… se novinar udubio u priču, koja je bila toliko opasna, da su ga ubili, što bi moglo da bude priča. Živjela sam vrlo blizu parka koji spominjete, a slike su mi dolazile dok sam šetala svog psa. Možda zvuči kao da moja glava nije baš prijatno mjesto za boravak. No, priča me je zanimala i priča je počela da raste.
Ubistva su oduvijek bila dirljivi događaji. Čitaoci rado čitaju takve priče, posebno one koje nijesu u potpunosti izmišljene. Koliko su vaše knjige zasnovane na istinitim događajima?
- Ne pišem o istinitim pričama, ali veoma sam inspirisana načinom rada policije. Tako sam dobila veliku pomoć u svojim istraživanjima iz odeljenja za ubistva policije u Kopenhagenu i forenzičkog instituta. Želim da profesionalni dijelovi moje priče budu vrlo bliski onome što se događa u stvarnom svijetu.
U “Zaboravljenim djevojčicama” takođe pišete o ubistvu, pronalasku djevojčinog leša u šumi, traganju za ubicom i slično. I u ovom romanu ostajete duboko vjerni trileru, svom omiljenom književnom žanru. Radite li to namjerno ili jednostavno po inerciji vašeg književnog stvaralaštva?
- Ta je priča došla do mene bez ikakvog drugog razmišljanja, šta ako ako u šumi nađete mrtvu ženu, a policija ne može da je identifikuje, a kad to napokon bude onda otkriju da je njena smrt prijavljena prije mnogo godina. Odrasla sam u okruženju takve šume i psihijatrijske bolnice, tako da sam tokom godina susrela puno pacijenata i nijesam razmišljala o tome da su djeca mogla biti smještena tamo bez ikakvih kontakata sa roditeljima, otkrila sam da je to dirljivo, pa sam željela da pišem o tom periodu, kada je to bila normalna procedura. Ne samo u Danskoj, već u mnogim zemljama.
Šta biste mogli reći o pojmu književne globalizacije? Jesu li razlike između nacionalnih književnosti već nestale?
- Osjećam da smo mnogo otvoreniji prema stranoj literaturi. Navikli smo da čitamo krimiće iz Amerike i Velike Britanije, ali sada su autori iz Skandinavije i ostatka Evrope sve popularniji, te vidim da su čitaoci mnogo otvoreniji. Ali lično, ipak više volim kad čitate knjigu da možete osjetiti u kojem mjestu se dešava, kakav je mentalitet, okruženje i osjećaj, tako da je zaista dobra stvar da su knjige i dalje nacionalne i ne pokušavaju da budu sve iste. Smatram da je to jedan od razloga što sam postigla uspjeh, moje knjige se dešavaju u Danskoj, tako da moji čitatelji bace pogled na tu zemlju kada čitaju moje priče.
T.S. Eliot je govorio o jedinstvu svjetske književnosti, o tzv. univerzalnom kanonu, zasnovanom isključivo na književnoj vrijednosti. Današnji događaji na svjetskoj književnoj sceni ukazuju na to da se ovom jedinstvu približavamo. Gdje vidite dansku književnost u svemu ovome?
- Mislim da se danska književnost tamo odlično snalazi. A to nam je pomalo novo. Kad je riječ o krimićima, Švedska je oduvijek bila velika, ali mislim da su nam neke danske TV emisije poput “Ubistva”, “Most i Borgen” pomogle, čitaoci i gledaoci televizije otkrili su nas kao sjajne pripovjedače i osjećam ogromno interesovanje. Moje knjige funkcionašu zaista dobro u SAD-u, nijesam očekivala da će se to dogoditi, tako da apsolutno dobro napredujemo na međunarodnom tržištu.
Gotovo sve vaše knjige su bestseleri. Mislite li da su bestseleri u stvari najvrednije književne knjige?
- Ne, ne mislim da su bestseleri najvrednija literatura, ali mislim da su bestseleri izuzetno efikasni kada je u pitanju stvaranje želje ljudi da čitaju. Jedan od najvećih komplimenata koji dobijem je kada mi čitalac kaže da ona/on obično ne čita, ali im je član porodice preporučio da pročitaju jednu od mojih knjiga, a sad su “zavisni” od čitanja. Popularne knjige privlače puno pažnje i podstiču ljude na znatiželju. I o tome se radi. Zatim će preći na druge knjige i ne samo na krimiće, tako da smatram da su bestseleri vrlo dobri ambasadori kada je riječ o tome da ljudi žele da čitaju, a to otvara čitav svijet nevjerovatne književnosti.
Da li je tačno da je neka knjiga bestseler, jer u datom trenutku odgovara duhu vremena?
- Puno je elemenata koji knjigu mogu učiniti bestselerom, vrlo je teško naći pravu formu. Ponekad vidimo knjigu koja dolazi niotkuda i postaje veliki bestseler bez ikakvog drugog razloga, onda čitaoci počnu govoriti o njoj i preporučuju je. Moje iskustvo mi govori da je gotovo nemoguće stvoriti priču za koju želite da bude sljedeća velika stvar. Ali istovremeno, kada poznati i popularni autor izađe sa novom knjigom, nije potrebno da imate osjećaj za duh vremena da biste postali bestseler. Čitaoci samo žele više knjiga od omiljenog autora.
Kakav je vaš stav prema takozvanom feminističkom pristupu književnosti? Ako postoji feministički, onda treba da postoji i muški pristup književnosti. Postoji li razlika između ta dva pristupa?
- Oduvijek sam taj stav smatrala pomalo blesavim. Bila sam pozvana u TV emisiju u Danskoj ove sedmice, jer je velika priča bila: po prvi put ikad, na top listi 10 bestselera imamo samo žene. Da li bi se ikada povela ta priča da su na listi samo muškarci? Ja ne mislim tako. Većina autorki koje poznajem, radije se nazivaju autorima, a ne autorkama, jer to lako može isključiti muške čitaoce. I ja sam doživjela da mi je čovjek napisao vrlo humorističnu poruku govoreći: „Draga Sara, kad sam pročitao vašu najnoviju knjigu, pomislio sam da čitam roman o kriminalu jednog našeg vrlo cijenjenog autora, ali u recenziji novina, vidio sam da se to zove femi-krimi. Pa samo želim da znaš da ja, iako sam muškarac i dalje to volim.“,))
Djevojčice koje su najbliži napustili, a ustanove zanemarile
„Zaboravljene djevojčice” je jedan od popularnih romana danske spisateljice Sare Bledel. Radnja romana počinje pronalaskom tijela nepoznate žene u šumi. Veliki, neobičan ožiljak na licu trebalo bi da olakša identifikaciju, ali niko nije prijavio njen nestanak. Nakon četiri dana šefica Specijalne istražne službe Luiz Rik odlučuje se na rizičan potez: objavljuje fotografiju žrtve u medijima u nadi da će pronaći nekog ko ju je poznavao. Ovo kockanje se isplatilo: jedna žena je prepoznala žrtvu kao Lisemete, dijete o kome se prije mnogo godina brinula u državnoj ustanovi za mentalno zaostale. Lisemete je bila „zaboravljena djevojčica“, koju je porodica napustila a ustanova zanemarila. Ali Luiz uskoro otkriva nešto što je još više uznemiruje: Lisemete je imala bliznakinju, a smrtovnice za obje djevojčice izdate su još prije tridesetak godina.
Smješten u tmuran predio, roman “Zaboravljene djevojčice” je emotivno snažan, pun obrta i napetosti, a Sari Bledel obezbjeđuje sigurno mjesto u panteonu velikana u oblasti trilera. Roman “Zaboravljene djevojčice” objavila je beogradska Laguna.
Bonus video:
