Zbirka pjesama mladog poete i novinara iz Budve Milana Stanišića spremna je za objavu, međutim, kaže za “Vijesti”, materijal ostavlja još malo da čeka, dok ne osjeti da je pravi momenat da ga plasira.
“Stvarajući stalno sam iznova nailazio na nove motive i mogućnosti, pa sada tražim pravi način da napisano sklopim u cjelinu”, objašnjava on.
Svoju poeziju, ali i prozu kojom je nedavno počeo da se bavi, Stanišić predstavlja na društvenim mrežama i blogovima “O trenutku o trenucima” i “Blog o lebdenju”, prvi namijenjen poeziji, drugi prozi... Tako su njegove pjesme već naišle na odličan prijem kod publike, a neke su zapazili i popularni domaći rok bendovi pa se uspostavila i saradnja.
“Postoji interesantan talas novijih rok bendova u Crnoj Gori. ‘Bubnjivi i psi’, ‘Parampaščad’, ‘Rudolf’... Super je što je stvar sa scenom napredovala i što ti talentovani ljudi objavljuju singlove i albume. Ivanu Ivanoviću (iz prva dva spomenuta benda) dopala se jedna moja pjesma i poslao mi je demo snimak, akustičnu verziju. Tako smo ostvarili saradnju, a ‘Bubnjivi’ su je nazvali ‘Sam sa sobom’. To je prilično lična pjesma kroz koju sam provukao i motiv iz ‘Psaltira’, knjige Starog zavjeta. Zato mi je, pored ostalog, drago što su odabrali da urade muziku za baš taj tekst. Pozdravljam sve članove benda! Naredne saradnje sa muzičarima priželjukem i to će se desiti već nekad”, priča Stanišić.
Dok niže riječi, Stanišić preferira kratki stih kojim prikazuje mirnu, spokojnu, skoro pa i samotnu atmosferu aludirajući na slobodu, tišinu, samoću. Dok se čitaju stihovi su kao jedan dah, svaki zaseban ali u nizu sa ostalima, kompaktan, slobodan, neophodan zarad sebe i sljedećeg koji slijedi, umirujući, nekada i tenzičan poput vjetra na pučini, kada ritam ponese, ali uvijek slobodan.
Na pitanje šta time želi da prenese čitaocu, a šta pruža sebi, odgovara: “Vapaj za slobodom, prije svega. Kroz kratki stih i atmosferičnost. Pjesme i priče su satkane od slika iz svakodnevnice. Riječi najčešće same dođu, rijetko kad sjednem za sto da pišem. Sebe sam najviše davao poeziji i prozi kad mi je bilo teško, a pjesme su bile jedan vid terapije. Čitaocu možda želim da poručim da nikad nije kraj. Ni kad se sve sruši, ni kad je čovjek suviše umoran i razočaran i da uvijek tu negdje u nama tinja nada da će se desiti preobražaj. Tako je i sa pisanjem, jer neko ko piše stalno se mijenja. Doživljava iskustvo koje mnogima neće biti jasno, ali ipak doživljava te male katarze i susrete sa svijetom onostranosti”, objašnjava Stanišić i dodaje da je pisanjem prolazio i kroz nekoliko ličnih faza...
“Bio sam neusiljeno srećan i imao radost, znao sam da se radujem suncu, kiši, susretima, dobroj ocjeni na fakultetu... Nije to bila apsolutna sreća, nego prosto postojala je harmonija i želja. A bilo je i dijametralno suprotnih stanja, potpunih razočaranja i odustajanja. U stvari, dok pišem najčešće sam pokušavao da dođem do nekih novih energija i spoznaja koje bi me često uzimale pod svoje blago okrilje. Pjesme i priče nastaju spontano i nikad ne znam kad će da se dogode”.
Prisjeća se da je njegov djed, takođe pjesnik, Nikola Stanišić, bio prvi koji mu je sugerisao da bi trebalo da počne sa pisanjem. “Nikola Stanišić, moj pokojni djed, bio je pjesnik. Objavio je nekoliko knjiga poezije. Dok sam još pohađao srednju školu prilikom jedne porodične posjete poklonio mi je fasciklu sa njegovim rukopisima i dvije knjige: ‘Himnu među ruševinama’ Oktavija Paza i Miltonov ‘Izgubljeni raj’. Na mene su jako uticala i Nikolina djela. On je bio prvi koji mi je sugerisao da počnem da pišem. I nekako me život poveo ka tome, a određene okolnosti otvorile taj svijet riječi. To se dogodilo 2013, u jesen. U studentskoj sobi napisao sam sedam pjesama za nedjelju dana. Par godina kasnije odlučio sam da pokrenem blog i da nešto od zapisanog podijelim sa ljudima. Što se tiče proze, objavljujem je pod pseudonimom Stari Baz. Uglavnom sam okrenut opisivanju zamišljenih života pomalo nesnalažljivih likova, sanjara... U posljednjem izletu u prozu bavio sam se i ljudima sa margine društva. Nerijetko kroz priču provučem poneku rok stvar, neko izmišljeno putovanje i tako u kratkoj formi predstavim nečije stremljenje u kraćem ili dužem periodu. Tematika je uvijek usmjerena na neprilagođenog pojedinca koji ima i ponekad živi svoje obične snove, prolazi kroz lične krize, nestabilnosti i iskušenja. Vječita potraga za nečim boljim”, kaže Stanišić.
On priznaje da je protekli period bio veoma stresan, ali optimistično dodaje da je najbitnije da prolazi i da smo naučili nešto novo... “Nadam se da ćemo kao pojedinci i kao društvo izvući prave pouke, pa i na planetarnom nivou. Delfini u Veneciji su jedan od dokaza da svijet previše ide glavom bez obzira i da ne živimo u harmoniji sa prirodom. Primarni cilj je profit, i to po svaku cijenu. Zato danas i postoji duhovna kriza, jer previše stremimo materijalnom. Ja sam vrijeme proveo u radu od kuće, puno sam slušao muziku, otkrio Davida Sylviana, pročitao ponovo knjigu ‘Magi kao da je bila nekad’... Ovo je bilo vrijeme da porazmislim o svemu. Nadam se da sam i sâm izvukao prave pouke”, zaključuje skromni mladić koji je za “Vijesti” izdvojio i jednu od svojih, dosad, neobjavljivanih pjesama
“Plišano cvijeće i nedjelja od plastike”:
Kad ostanemo bez riječi/ušunja se u sve nas/plišano cvijeće/i nedjelja od plastike/U svijetu satkanom/od vodoskoka/skriva se moj dan/vjetar briše prašinu/sa drvenih garnišli/Ja sjedim zavaljen/u fotelji/i znam, proći će/dan po dan/Kad ostanemo bez riječi/ušunja se u sve nas/plišano cvijeće/i nedjelja od plastike/Neke sasvim obične/stvari/koje nisam poznavao/prije/Stare, iznošene stvari/Aikido kombinezon/zaturen u ormaru/lako stavljam u opticaj/Jer moram da se borim/pasivnim otporom/kao Gandi/Moram da zadržim/plemenit duh/Moram da otpišem/svo vrijeme koje ne mora/da se desi/Moram da dozvolim sebi/radost života/Kad ćutim/Kad ostanem bez riječi/ušunja se u mene/plišano cvijeće/i nedjelja od plastike/kao i u neke rijetke/ljude koje znam/Onda/Čemere uramljujemo/u slike, i u lomovima/nalazimo okrnjenu verziju/punoće življenja/Bacio sam dobar komad/vremena na to/i na kraju/sve to teško/gurnuo u stranu/samo mi je trebalo nečije/naručje kao okrilje/Tu sam se prošao/sa životom/Život je sav bio/u čekanju tog nekog/k’o u čekanju/Drugog dolaska/dok taj neko nije došao/i naravno otišao/prosuvši mahovinu/Po trotoaru/Onda sam osjetio/da sam jako slab/i počela je/kiša baš tad/Kad sam ostao bez riječi/ušunjalo se u mene/plišano cvijeće/i nedjelja od plastike/Gledao sam viseće vrtove/naše civilizacije/gledao u ispucali kamen/i u sunce i očekivao/Odgovor/Bio sam i na drugom kraju/svijeta/i na kraju otvorio prozor/kad je počela kiša/i srebrne kaplje su mi/kupale dlanove/Grlio sam sreću lično/Vodom popunjavao/rane do zore/Ostao bez riječi/Sa plišanim/cvijećem i/nedjeljom od plastike.
Teži običnom životu
S obzirom na to da se bavi i novinarstvom, ali i umjetničkim pisanjem, Milan Stanišić otkriva da je vođstvo u životnim izborima prepustio interesovanjima...
“Prilično sam sklon introspekciji i posmatranju, pa se trudim da nešto od percipiranog zabilježim. Inače, težim nekom običnom životu. Pomalo sam izgubljen u globalizaciji i često bih volio da živim u sporijem vremenu”, priča on.
Na pitanje da li se drži distance između književnosti i objektivnog predstavljanja činjenica, Stanišić kaže da ga najviše privlači umjetničko pisanje...
“Čini mi se da uspijevam da uklopim te dvije koncepcije. One nisu sasvim različite. U starom novinarstvu bio je primjetniji uticaj književnosti. Hemingvej, Crnjanski, Markes - svi su oni bili i novinari. Danas je protok informacija neuporedivo brži i tekst često zapadne u drugi plan. Dopada mi se ono što Muharem Bazdulj radi. On je prvenstveno književnik, ali ništa manje novinar. Privlači me crossover novinarstvo/umjetničko pisanje. Jer, kad se bolje pogleda, kvalitetniji nedjeljnici u većoj ili manjoj mjeri njeguju članke u kojima se mnogo drži do stila. U periodu izolacije čitao sam tekstove Uroša Komlenovića koje je objavljivao u beogradskom nedjeljniku ‘Vreme’. To su prava crossover remek djela. I ja sam negdje tip koji voli hartiju, lagano prelistavanje štampe uz jutarnju kafu. U knjizi ‘Kvadratni korijen iz života’ Bazdulj baš pravi nekoliko izvrsnih digresija o magičnosti hartije”, ističe Stanišić.
Bonus video:
