U želji da razbije sliku o idiličnom djetinjstvu na Balkanu tokom devedestih godina prošlog vijeka, a prvenstveno pojašnjavajući stvari iz tog perioda samome sebi, mladi crnogorski pisac Nikola Nikolić sročio je roman “Sirene za uzbunu” koji već po naslovu čitaocu dozvoljava da zaključi o čemu će biti riječi unutar crvenih korica knjige koja je već odlično prihvaćena među publikom.
“Prošlost koju sam obrađivao dovoljno je bliska da je se sjećam do detalja, ali i dovoljno udaljena da je taj vremenski jaz učini mutnom za vjerno preslikavanje”, kaže Nikolić koji se čitavog perioda prisjeća kroz oči dječaka i pita se koliko se slika svega “zasnivala na onome što je bilo, a koliko su je nadogradile godine koje su uslijedile”.
“Jesu li je previše uljepšale? Jesu li nas roditelji držali pod staklenim zvonom, ili smo sami romantizovali prošla vremena, sebično vezujući za njih isključivo simpatije? Je li to zato što je nekadašnji život, šta god ga okruživalo, u startnoj prednosti nad ovim današnjim zbog oslanjanja na tuđu odgovornost? Ne znam tačan odgovor, ali osjećao sam potrebu da bar malo ispravim to krivo srastanje”, priča on za “Vijesti”. Roman “Sirene za uzbunu” prati odrastanje tinejdžera Simona, njegove unutrašnje borbe i raskrsnice, a u onim okolnostima koje su ga (sirenama) primorale na brže sazrijevanje. Čini se da Nikolić tako jednog mladog “Lovca” smješta u balkanska polja žita i, iako izbjegava pedagošku i edukativnu crtu, pruža čitaocu blizak doživljaj svakako bliske prošlosti iz koje, izgleda, nikako da nešto naučimo.
Radnju ste smjestili u vrijeme koje je mnogima veoma blisko i za koje svi imaju određenu reakciju, pa i osjećaj, čak i one generacije koje su rođene mnogo nakon svega što se dešavalo... Može li se reći da je roman, između ostalog, nastao i iz potrebe dječaka koji se sjeća tih sirena kako bi svojim vršnjacima, starijim a i mlađim čitaocima, pružio uvid u odrastanje u tom (nemilom) vremenu?
Koliko mogu da vidim, mnogi mlađi naraštaji i te kako su upoznati s tim dešavanjima. Bez obzira na to što su bili isuviše mali da bi ih mogli pamtiti, ili su čak rođeni godinama kasnije. Metod usmenih predanja i dalje daje dobre rezultate. Neki od starijih su pošli putem autocenzure, ali dosta je i onih koji ne zaboravljaju, koji odbijaju da tek tako amputiraju bolni dio prošlosti. Ne znam koliko je ovaj roman pokušaj da se drugima pruže nekakvi korisni uvidi. Ne vodim se pedagoškim ambicijama. I na početku i na kraju pisanja „Sirena“ vidim prvenstveno sebe, mada ne bih rekao da je to egoistički. Mislim da svaki pisac prvenstveno samome sebi pojašnjava stvari. Ili barem pokušava. Tek kad prođe ličnu probu, onda je to pojašnjenje spremno i za druge. Što ne znači da će se ti drugi automatski identifikovati. Praksa mi govori da sam ponešto potrefio. Ljudi se javljaju i govore da su se uspjeli vratiti u ono vrijeme, s ružnim ili lijepim emocijama, ali ispada da čak i ono negativno budi neki pozitivan sentiment. Izgleda da smo blagonakloni prema prošlosti iz nostalgije za potrošenim vremenskim kapitalom.
Vaš junak ima 14 godina što je podatak koji pokazuje da se i sâm već suočava sa raznim životnim izazovima, raskrsnicama, prepoznavanjima, a uz sve to ga prati i rat, strah od bombi... Može li se reći da je u fokusu bilo upravo obuhvatiti oboje? Na koji način okolnosti na Balkanu u tom periodu utiču na Vašeg tinejdžera?
U njemu se upravo ukrštaju individualna i kolektivna drama. Postoji to breme ličnog, na koje naliježu tegobe društva utonulog u rat, nestašicu, neizvjesnost. Simon je žrtva okolnosti zakuvanih na dalekim adresama. I ne samo on - čitava njegova generacija, prinuđena da dovršava odrastanje naprečac, po skraćenom postupku. Vanredno stanje mijenja prirodni tok stvari. U neku ruku to biva i korisno, pošto životi uljuljkani u redovnost ponekad zanemaruju zakone opstanka. A oni su, kad se bolje pogleda, uglavnom surovi. U Jasenovcu su se najgore držali intelektualci i građani iz viših slojeva. Poturali su vratove pod kamu kao jagnjad. Do samog kraja nijesu mogli povjerovati da je to stvarno, a ne košmar. Najviše hrabrosti pokazivali su Cigani, seljaci, radnici, ljudi kojima je otpor pokretao krv. Te 1999. godine obilato smo koristili prednosti iskliznuća koje je zadesilo naš svijet. Prerano smo upoznali i loše i dobre stvari, i zbog prvih zavoljeli ove druge duplo više. Ni za šta ne bih trampio prizor odjeljenja ujedinjenog u pjesmi, nakon što nas je usred časa protreslo probijanje zvučnog zida.
Iako je tu, rekla bih da rat, bombardovanje i sirene ne predstavljaju glavni tok radnje... Veoma precizno se bavite međuljudskim odnosima, od porodice, okoline, društva, škole, pa i do ljubavi i spoznavanja sebe. Koliko je bilo teško držati sve te konce i da li ste znali kuda ste se zaputili sa svim? Uz svu ozbiljnost perioda u kojem je radnja smještena nijeste zapostavili ni prikazivanje iskrenosti djece, tinejdžera, njihova dvoumljenja, pitanja, humor, ljubavi, prva iskustva, pa svemu tome posvećujete veliku pažnju.
Pa da, rat je samo podloga, ili okvir koji mi je davao pokriće za mnoga rješenja u pogledu karakterizacije. Rat je jedna od onih krajnjih situacija koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Još važnije - ukida ti mogućnost da budeš ono što suštinski nijesi. U normalnim uslovima svi smo mi uglavnom naštelovani na neki nužni minimum, kao da smo u leru. Izvjesnost pokreće inerciju i toliko toga prepušta navici. Kad ne znaš što te čeka za nedjelju dana, sjutra, ili za par sati, kad je sve oko tebe lomljivo, kompletna ličnost je upregnuta u neki posebni režim. A to je onaj puni potencijal, izoštrena slika. Upoznaš druge, ali prvenstveno dobiješ priliku da spoznaš sebe. Ne bi loše bilo kad bismo s vremena na vrijeme prolazili takva resetovanja. Možda bi se lakše dolazilo do onih ponekad tako željenih „novih početaka“.
Slavica Perović ističe da glavni junak nije ni dijete, ni mladić i da za sobom ostavlja dane nevinosti, dodala bih možda “silom prilika”. Čini li Vam se da su svi u tom periodu nekako brže sazreli, odrasli, baš kao i Simon koji za vrlo kratko vrijeme evoluira i spoznaje svijet oko sebe?
Otprilike sam već nešto rekao o tome. „Silom prilika“ značilo je susresti se u praksi s pojmom relativnosti. Svako je mjera stvari za sebe, ali samo dok se ne upletu više sile. Onda se podliježe njihovim mjerilima. Dobar primjer je služenje vojske po onom starom, drakonskm sistemu: pod prinudom se usvaja potpuno nov model ponašanja. To je iskustvo na nivou revolucije, samo što se dešava na ličnom planu. I nemoguće je odatle izaći isti. Nema toga koji je odradio vojni rok a da nije zahvalan na tom ubrzanom tečaju odgovornosti, požrtvovanja, samodiscipline.
S obzirom na to da ste i sami bili dječak tokom perioda koji evocirate, da li ova knjiga možda predstavlja određenu dozu introspekcije, sagledavanja sebe i okolnosti oko sebe, tumačenja, traženja odgovora na neka ranija (ili sadašnja) pitanja? Rekli ste u jednom intervjuu da knjiga na određeni način jeste i “tumačenje prošlosti” Vama samome.
Recimo da sam prvenstveno želio da razbijem tu idiličnu sliku djetinjstva, ili jednog njegovog konkretnog perioda. Ona nije mogla biti realna jer se formirala iz kaljuge devedesetih. Pitao sam se koliko se zasnivala na onome što je bilo, a koliko su je nadogradile godine koje su uslijedile. Jesu li je previše uljepšale? Jesu li nas roditelji držali pod staklenim zvonom, ili smo sami romantizovali prošla vremena, sebično vezujući za njih isključivo simpatije? Je li to zato što je nekadašnji život, šta god ga okruživalo, u startnoj prednosti nad ovim današnjim zbog oslanjanja na tuđu odgovornost? Ne znam tačan odgovor, ali osjećao sam potrebu da bar malo ispravim to krivo srastanje.
Mada, kad razmislim, ne znam koji će mi ta rabota. Nekad je bolje ne dirati u iluzije, pogotovu ako ne izvjetre ni nakon toliko godina.
Smatrate li da su “Sirene za uzbunu” upravo zbog pristupa, godina glavnog junaka, života koji upoznaje, bliske današnjem čitaocu ma koje dobi? Uz to, tu su sve one teme sa kojima se i danas susrećemo, problemi i situacije koje ni današnjim tinejdžerima nijesu strane uz pripovijedanje o jednom zaokruženom periodu sa kojim se, uz sve posljedice, i danas borimo...
Činjenica je da je crnogorsko društvo i danas podijeljeno linijom starih rascjepa. Ono čemu svjedočimo nije nikakav proizvod novog vremena, već nešto što vuče korijene duboko iz prošlosti. Nove generacije, možda i nesvjesno, samo daju vještačko disanje tim vampirskim reliktima. Stvarno, ima u tome nečeg vampirskog kad ti siše krv ono što je davno trebalo biti upokojeno. Kao rezultat imamo malokrvno društvo. Otuda i ova usporena, mlitava, nikad okončana tranzicija. U romanu sam prikazao kako potomci - uz dobro - usvajaju i loše nasljeđe svojih prethodnika, ne dovodeći ga u pitanje. Mržnja koju Simon i njegovi drugari pokazuju prema učenici druge nacionalnosti je nešto što djeluje nagonski, bez uključivanja razuma, kao da je postalo dio genetskog materijala. A takvih i sličnih budalaština ni danas ne fali. I to ne čudi ako biraš da se pošto-poto povinuješ tradiciji, umjesto znanju. Eto, nedavno su na istom skupu prvo klicali kvislinzima, da bi malo kasnije trabunjali o svijetlim tekovinama antifašističke borbe.
Književnik, dobitnik Ninove nagrade, Vladimir Tabašević ističe da ispisujete “jedan od prvih romana generacije koja je carstvo života i carstvo smrti saznavala u isti mah“, što je u potpunosti tačno. Da li ste, zbog svega, osjećali i dodatnu odgovornost prilikom stvaranja ovog djela? Pročitala sam u jednom intervjuu i da ste razmišljali da napišete kako stavovi junaka ne odražavaju i stavove autora...
Jeste me malo to kopkalo u početku, jer ipak u romanu ima dosta osjetljivih momenata. Samo, nije me bilo strah da iskažem svoj stav zato što bi neko mogao reći: „Aha, znači za ove navijaš“. Izbjegavao sam vrijednosna uplitanja da ne bih pretvorio roman u pamflet. Upravo u tome leži temeljna odgovornost autora - da ne podmeće jedan proizvod pod etiketom drugog. Od toga sve počinje. Ako u startu odlučiš da budeš propagator, a ovamo se navodno izdaješ za umjetnika, onda si nešto debelo pobrkao. Umjetnost ne trpi takve uljeze. Naravno, tu je bila i odgovornost za uvjerljivo prenošenje atmosfere onoga vremena. Trudio sam da se poistovijetim sa svakim likom, ma koliki mu bio udio u radnji, da se ni u tim sporednim tačkama ne bi osjetila težina rekonstruisanja, i to debelo naknadnog, čitavih dvije decenije. Jedno je kad pišeš o događajima prije 100 ili 500 godina, na osnovu arhiva - nema nikoga da ti kaže: „Je*iga, nije to uživo baš tako bilo“. Prošlost koju sam ja obrađivao dovoljno je bliska da je se sjećam do detalja, ali i dovoljno udaljena da je taj vremenski jaz učini mutnom za vjerno preslikavanje. Na kraju krajeva, moja pozicija je subjektivna, koliko god joj se ja odupirao. Na drugima je da procijene.
Poznati ste kao jedan od vodećih autora mlađe generacije. Koje su teme koje Vas intrigiraju i koje želite da predstaviti?
Dosad su me najviše zanimale teme iz tranzicionog doba. To je nešto što još uvijek živimo, čini mi se. Zanimljivo mi je i da se bavim psihologijama suočenim s krajnostima - motiv koji daje široke mogućnosti, a da ne pričamo koliko je aktuelan u ovom vremenu, kad izgleda da je čovječanstvo dostiglo zenit razvoja i već pomalo urasta. U posljednje vrijeme dosta čitam o ljudskim sudbinama pritisnutim raznoraznim krizama koje dolaze „odozgo“. Interesantni su mi životi koji se odvijaju pod tiranijama, ratnim uslovima. Tad se političke elite ponašaju kao da žele stvoriti neka genetski modifikovana društva. Ona naizgled funkcionišu kao sat, a zapravo su oboljela do srži. I kad-tad moraju pući.
Nezaobilazno je pitanje i kako je na Vas uticala sva situacija sa virusom korona, da li su se neki planovi za promocije poremetili ili je naišla nova inspiracija i stvaralački polet za neki novi poduhvat?
Vanredno stanje je kod mene izazvalo nekakvu novu, višu redovnost. Bolje sam jeo, bolje spavao, manje pio, manje troškario. Otkrio nekoliko vrhunskih mjesta oko Podgorice. Kosio po dvorištu i potkresivao drveće. Spasio neku bubu od utapanja. Naučio da spremam nekoliko dobrih jela, uživljavao se kao Gordon Remzi, tu me je inspiracija najviše radila. Neki planovi su odloženi, ali ništa nenadoknadivo. Sad mi je glavni poduhvat da otvorim kupačku sezonu.
Bavite se onim pitanjima o kojim često najviše ćutimo, a rekli ste jednom prilikom da prikazujete istinu, realnost... Koliko je izazovno držati se toga i koliko je surova istina koju nam prikazujete?
Stvarnost oko nas je dovoljno apsurdna da bismo iz perspektive 21. vijeka kopali po podrumima prošlosti. Ne kažem da je treba potpuno izbaciti iz djelokruga mogućih tema, ali možda je pametnije upregnuti književnost u pokušaj razumijevanja sadašnjosti. A ona je nejasna, konfuzna, fluidna, stvaramo je u „aktuelnom vremenu“. Nijesmo kadri da je shvatimo u potpunosti jer smo dio nje. Jedino rješenje je da se ona nekako izmjesti i fiksira, tad možemo bolje da je sagledamo. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto ljudi pišu. Utisci budu mnogo jasniji kad se pretoče u slova. U glavi vlada zbrka, sve je rovito i neartikulisano. Pisanje disciplinuje misaoni proces. Ono što je zapisano bude kao neka markacija kroz lavirint.
Ratovi nas nijesu opametili
Današnje generacije i u Crnoj Gori nose vidljive terete prošlosti, u regionu posebno... Da li je razlog za to što svi imamo/ju previše blisko (što fizički, psihički, vremenski) iskustvo vezano za sva dešavanja tada?
Iskustvo je blisko, teško i neprekinuto. Mada, možda je u ljudskoj prirodi ta nemogućnost da se jednom za vazda primijeni nauk iz prošlosti. Nije tako samo na balkanskim prostorima. Uzmimo u obzir da se širom svijeta u ovom trenutku odvija nekoliko desetina manjih ili većih ratova. O tome je pisao i Amos Oz, o toj uzaludnosti istorijskog iskustva. Mislilo se da će užasi Drugog svjetskog rata opametiti čovječanstvo i obesmisliti rat kao opciju rješavanja bilo kakvih konflikata. A u posljednjih 70-ak godina više je poginulih nego za vrijeme tog najvećeg stratišta u istoriji. I što je najgore, oni koji su ne tako davno bili najveće žrtve, danas su se pretvorili u svoju suprotnost. Izraelci se decenijama iživljavaju nad Palestincima, kao da time istjeruju nekakvu kompleksašku pravdu.
Kako se odvijaju stvari danas, da li smo i koliko naučili od prošlosti, vučemo li pažljivije i obzirnije poteze, je li lakše odrastanje? Kakva je i kolika uloga mlađih u svemu tome?
Nijesmo mnogo pametniji, ni poslije toliko jada koje je čovječanstvo preživjelo. Nauk se ne prima sam od sebe. Nažalost, jedino pali ono što je obavezujuće. Ono što ostaje na preporukama i savjetima u startu je osuđeno na propast. A opet, pitanje je koliko smo bolji i sa naredbama. Jadan je to boljitak koji se oslanja na prinudu. Tako je i sa prošlošću - ljude je teško opametiti na duže staze, pogotovu kad su u pitanju kolektivi. Odmah će tu da se javi neka nova podjela. Zato mladima prije svega želim da se što bolje zabave. Ionako će kad-tad da shvate kako su ideali dostižni samo u užim okvirima. O „boljem svijetu“ sanjare samo oni koji zanemaruju ograničenja ljudske prirode.
“Sirene” kao lektira zvuči lijepo, ali može biti i odbojno
Primijetila bih da “Sirene za uzbunu” donose priču koja predstavlja nadogradnju, personalizaciju, vremensko i teritorijalno približavanje (generacijskih) djela poput “Lovca u žitu” ili “Kad su cvetale tikve”... Ona su obilježila tinejdžersku dob mnogih, a “Sirene za uzbunu” donose nešto posebno blisko nama na Balkanu, ili makar nama u zemljama bivše jedinstvene zemlje... Da li ste kao autor razmišljali o tome i koliko je neophodno da se pojavi takvo jedno štivo, pa i s obzirom na to da li se i koliko roman rasplinuo van Crne Gore i kako ste Vi zadovoljni prijemom, dosadašnjim?
Moram da priznam da ni u jednom trenutku nijesam razmišljao o tome može li roman imati neku dodatnu edukativnu svrhu. To mi je reklo nekoliko ljudi, da bi dobro poslužio kao lektira. I nijesam baš siguran šta da mislim o tome. Zvuči lijepo, nema priče, ali uvijek se sjetim svoga odnosa prema lektiri, pa pomislim da bi taj školski život knjizi prišio neki elitistički status, što može biti prilično odbojno. Čak i kontraproduktivno: obično bi najradije preskočio baš ono što ne smiješ preskakati. Tako sam i ja doživljavao sva ona vrhunska djela koja su tad nosila oznaku obaveznosti. Zato mi se javljala neka vrsta otpora. Ili sam ih čitao na preskoke, ili ih nijesam uopšte čitao. Potrajala je ta mučna asocijacija na sve one silne autore koje generacije i generacije bezvoljnih čitalaca čekaju u stupici, čim kroče u srednju školu. Dugo mi je trebalo da se iščupam - Dostojevskog sam pročitao tek prije par godina. I ne žalim zbog toga. Mislim da ga mnogo bolje razumijem, nego što bi to bio u stanju onaj moj rasijani prethodnik iz đačke klupe.
Što se tiče tekućeg života romana, zadovoljan sam prijemom. Uglavnom domaćih čitalaca, ali i onih nekoliko van Crne Gore koje je zainteresovala tematika.
Bonus video:
