Iskustvo svakog pojedinca mnogo je veće od zbira onoga što mu se dogodilo u životu, zaključuje tokom razgovora za “Vijesti” mladi crnogorski pisac Milo Masoničić i dodaje da je “moguće u sebi nositi vrlo tačno i dramatično iskustvo Sjevernog pola, a da nikada niste bili tamo”.
Masoničić je, zajedno sa još jednim crnogorskim piscem Stefanom Boškovićem, nominovan za ovogodišnju Nagradu Evropske unije za književnost, a danas će biti saopšteno i ime dobitnika prestižnog priznanja za koje se ove godine borilo 47 autora iz 13 zemalja. On je u izbor ušao sa romanom “Kraj smjene” koji je objavila izdavačka kuća “Treći trg”.
“Nominacija za ovakvu nagradu je veoma korisna i dobra za moj rad. Zahvaljujući ovoj nominaciji moj roman je dobio više pažnje, što samim tim i ispunjava i moja očekivanja. Dakle, veoma sam zadovoljan i čini mi se da su nagrade odlični mehanizmi koji čine nečiji rad vidljivijim”, kaže Masoničić za “Vijesti”. U opisu njegovog djela navodi se da nije u pitanju uobičajena romaneskna postavka.
“To je fragmentaran, lirski roman toka misli, katalog nesrećnih ličnosti, portret ljudi s margine koji se ulančavaju oko stožerne junakinje-naratorke, šankerice Nataše. U ovom izuzetno potresnom narativu prepliću se sadašnjost, prošlost i svojevrsno metavrijeme u kom teku njene misli. Ovo je ujedno i slika mentaliteta dočarana kroz topografiju Podgorice, kolokvijalan govor i kratke dijaloge kojima su saobrazni poetski pasaži gdje do izražaja dolazi osjećaj otuđenosti, besmisla i duhovna pustoš. Masoničić piše o skrajnutom modernom pojedincu, o nepodnošljivom jazu između želja i mogućnosti, stvarnog i maštanog života”, piše o romanu “Kraj smjene” za koji je mladi autor nagrađen na drugom konkursu Trećeg trga i Beogradskog festivala poezije i knjige 2019. godine.
Masoničić je rođen 1994. godine u Podgorici. Završio je dramaturgiju na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a iza sebe ima i roman “Čekić” i dramu “Bogumili”. Koscenarista je na dva kratka dokumentarna filma “Nekome svome” Seada Šabotića i “Bibliotekar” Branislava Milatovića. Za “Vijesti” govori o svom djelu, procesu stvaranja, ističe da su njegovi likovi jednostavni, te da se ni oni, kao ni današnji pojedinci, ne suočavaju ni sa čim sa čime se naši preci nijesu suočavali...
Koju i kakvu priču donosiš u svom djelu, na šta je bio tvoj fokus tokom pisanja, šta si želio da ogoliš ili najjednostavnije rečeno - šta te je inspirisalo?
S obzirom na to da je u pitanju fragmentarni roman, nisam se trudio da posebno predstavim jednu priču, već sam lovio odbljeske mnogih priča i trudio se da prikažem tek poneki detalj. Moj roman je kao kad se vozite autobusom, pa sve vidite pomalo, a ništa u cjelosti.
Rekla bih da je junakinja “Kraja smjene”, Nataša, kompleksan lik koji prikazuje različita iskustva ličnosti, čovjeka, generacija, društva, mentaliteta... Da li je i koliko bilo teško, graditi njen lik sa psihološkog aspekta i koliko je isto to zahtijevalo sociološko gledište i uključivanje svih drugih okolnosti?
Moja junakinja je zapravo veoma jednostavan lik. Ona nema neka posebna htjenja, niti je u konfliktu sa sobom ili sa sredinom. Ona je prilično pomirljiva, svakodnevna, oslobođena od ideala i nikada se ne opterećuje nečim što joj ne pripada u najbukvalnijem mogućem smislu. Pokušao sam da se oslobodim višeznačnosti i metaforičnosti.
Bavljenje ženom u literaturi i književnosti prisutno je odvajkada. No, ti si pristupio ženi na jedan drugačiji način, primijetila bih, a u pitanju je žena koja je na vremenskoj raskrnici, a i vrijeme se prepliće, sve to usljed nekih “društvenih promjena”, možda i nametanja istih. Zbog čega si odlučio da pristupiš ženskoj misli?
Vjerujem da se ženska misao veoma malo ili nimalo ne razlikuje od muške misli ali sam zato siguran da se žensko pismo u velikoj mjeri razlikuje od muškog pisma. Moja ideja je bila da pokušam da sve ono što sam prepoznao kao formalne i idejne kvalitete ženskog pisma utisnem u svoj roman. Struktura i forma su mi uvijek važnije od misli, jer misao, ma koliko tačna i dobra bila, sama po sebi je uvijek nekakva opštost i nikada ne nosi književni kvalitet. Dakle, moj cilj je bio da pristupim ženskom pismu, a radnja i karakterizacija su samo usputni proizvodi mog pristupa.
Kazao si na prošlogodišnjem festivalu “Odakle zovem” da te privlači i da se baviš prozom koja je “čulna i emotivna, iskustvena”. Koliko je bilo zahjtevno za mladog autora upustiti se u iskustvo Nataše koja je i generacijski starija i njeno iskustvo je samim tim možda neproživljeno, a uz to, znamo svi one opaske o ženskim i muškim mislima... Da li je i koliko sve to uticalo na tebe tokom stvaranja, na koji način?
Uopšte nije bilo zahtjevno, naprotiv bilo je veoma lako i prijatno... Smatram da bi čovjek trebalo da se kloni svega što je teško i nedostupno, pa samim tim ni teškoće pri pisanju nisu poželjne. Ideja da bez muke nema nauke mi je uvijek djelovala glupavo i pogrešno. Da mi se učinilo da mi je junakinja poput Nataše nepristupačna, teško dokučiva ili previše komplikovana, sigurno bih se poštedio pisanja ovakvog romana. Naravno, saglasan sam s tvrdnjom da je iskustvo presudno kad se radi o pisanju romana. Ipak, čini mi se da bi u današnje vrijeme kada se odredice “autobiografsko” i “intimno” koriste isključivo kao epiteti, treba redefinisati značenje riječi “iskustvo”. Iskustvo svakog pojedinca je mnogo veće od zbira onoga što mu se dogodilo u životu. Moguće je u sebi nositi vrlo tačno i dramatično iskustvo Sjevernog pola, a da nikada niste bili tamo.
”Kraj smjene” je, na osnovu opisa, i priča o “skrajnutom modernom pojedincu, o nepodnošljivom jazu između želja i mogućnosti, stvarnog i maštanog života”... To je nešto što na momente leži u svima nama, možda... Kakva je ta individua u tvojim očima, sa čime se taj pojedinac danas sve suočava, pa i mimo romana?
Pojedinac se danas ne suočava na sa čim sa čim se nisu suočavali naši preci. Sve je isto, samo je drugo pakovanje. Svaki čovjek je nezadovoljan i nemiran jer zaista porodica, društvo, privreda, socijalna sredina, ali i zakoni prirode nas zakidaju na sve moguće i nemoguće načine. Ipak, utješno je to što skoro svako u sebi pronađe neku čudnu petlju pa se na ovaj ili onaj način odupire mnogobrojnim stegama i nesrećama, pa u toj borbi nalazi neko ispunjenje, koje naravno nije konačno. Paradoksalno, konstantna borba bez proglašenja pobjednika i gubitnika je jedini način način da preživi “nepodnošljivi jaz između želja i mogućnosti”, mada ja bih rekao da je taj jaz ipak podnošljiv, jer vrlo malo ljudi je stradalo zbog onoga što nema, češće se strada zbog onoga što se ima. Zapravo u tom podnošljivom jazu između želja i mogućnosti i u toj trpeljivoj neimaštini leži prava ljepota naših života.
Opet da se osvrnem na opis u kojem je istaknuto da je tvoj roman i “slika mentaliteta dočarana kroz topografiju Podgorice, kolokvijalan govor”. Koliko pridaješ važnosti originalnosti i uvjerljivosti likova koje razvijaš, a kroz te segmente, iskustvene, društvene?
Vjerujem da je sličnost veći kvalitet od orginalnosti. Orginalnost je kada nosite jednu ogrlicu viška. Ne vjerujem da neka knjiga ili film mogu biti zanimljiviji i bolje skrojeni od stvarnosti, jer poenta stvarnosti je u tome što ona nije skrojena, ona je neka vrsta promišljene slučajnosti, dakle postoji sama po sebi i već unaprijed jeste, iako je nepredvidljiva. Dakle, trudio sam se da budem što manje orginalan i gotovo pornografski blizak stvarnosti. Insistirao sam na kolokvijalnom jeziku, na lokalnoj boji i na svemu onome što nije univerzalno prepoznatljivo. Izabrao sam da stil moga romana bude baziran na mjestu radnje, a ne nekom mom stilskom ili estetskom uvjerenje. Stilska odrednica moga romana je “podgorički”.
Pišeš i filmske scenarije... Na koji način se prepliću književna i filmska/televizijska/pozorišna forma kada je tvoj rad u pitanju, koliko je tvoj pristup drugačiji?
Pisanje je pisanje. Ne postoje nikakve suštinske razlike između ovih formi, osim naravno nekoliko tehničkih razlika u formatiranju teksta.
Za koje bi teme i situacije mogao reći da te podstiču na istraživanje, obrađivanje, predstavljanje publici? Da li razmišljaš o čitalačkoj publici ili gledaocima prilikom stvaranja, zbog čega?
Iako volim da se ponekad pretvaram da nešto istražujem i da nečemu prilazim detaljno, pažljivo i promišljeno prava istina je da pišem kako mi dune i što mi dune. Ne volim da se opterećujem s istraživanjima, vjerovatno sam zato i napisao ovakav roman jer zaista “Kraj smjene” nije zahtijevao nikakva istraživanja. Nisam morao da izađem iz kuće, a istraživanje je već bilo obavljeno. Moglo bi se reći da sam građu za roman “Kraj smjene” istražio i protiv svoje volje. S vremenom sam sve sigurniji da ne bih mogao sebe da zamislim u nekom arhivu kako preturam po nekakvoj istorijskoj građi. Tokom fakulteta napisao sam nekoliko drama istorijske tematike i uvijek sam istorijskoj građi pristupao bez prethodne pripreme i proizvoljno. Dok pišem često razmišljam o najširoj čitalačkoj publici i trudim se da zvučim iskreno i otvoreno, hoću da budem dopadljiv, zabavan, zanimljiv i čitak. Kad god čujem da se nekome sviđa to što pišem, ja se obradujem. Na kraju krajeva, ljudi se odlučuju za umjetničke i zabavljačke poslove jer imaju potrebu da ih vole i znaju potpuni neznanci, ili je makar to moj slučaj.
Da li trenutno radiš na nekom novom projektu?
Naš posao je takav da ste uvijek u nekoj vrsti zamaha, koji često rezultira ničim. Zato se ne bih zalijetao i najavljivao bilo šta.
Kako si proveo vrijeme tokom borbe protiv koronavirusa?
Korona je donijela mnogo zla, ali i jednu dobru stvar. Pokazala je koliko se lako život može konvertovati u neku digitalnu formu, što po mome sudu ima nekih prednosti.
Umjetnost će postati važna jedino ako zasija tržišnim sjajem
Koliko je naše društvo i područje pristupačno za plasiranje i predstavljanje novijih djela, pa i samim tim kakav je položaj mlađih autora?
Naše društvo je izuzetno pristupačno, možda čak i previše pristupačno. Mladi autori će naći neko svoje mjesto čak i da ga ne traže. Nevolja je u tome što su mjesta obično tvrda, suva, uska i mnogo žuljaju. Umjetnost se vrlo malo razlikuje od industrije zabave i najprirodnije i najzdravije bi bilo da funkcioniše na osnovama na kojima funkcioniše estrada. Nažalost, naše društvo još uvijek percipira umjetnost kao da živimo u doba prosvjetiteljstva ili nacional-romatizma. Umjetnost u našem društvu će postati istinski važna, moćna i uticajna, jedino ako izgubi misionarski oreol i zasija tržišnim sjajem, i tad će mjesta koja mladi i stari autori zauzimaju biti mnogo manje pristupačna, ali zato mnogo udobnija.
Knjiga se danas gleda više nego ikad
Mnogi se danas suočavaju sa hiperizdavaštvom, kakav je tvoj stav o tome, znači li to i da se više čita?
Moj stav je veoma pozitivan. Bolje da se štampa nego da se ne štampa. Bolje je imati višak, nego manjak. Da li se danas više čita nego prije, to ne znam, ali znam da se danas knjiga gleda više nego ikad. Naime, ono što je kvintesencija književnosti preselilo se na televiziju. Poplava je serija koje imaju građu pravog, sočnog romana. Možda jednog dana publika više neće ni gledati priče, već će htjeti da iskuse priču na svojoj koži, pa će plaćati da žive u okviru neke strogo kontrolisane realnosti koja liči na roman. Ljudska potreba za pripovijedanjem, dakle, raste i nastaviće da raste, a da li će se priče čitati, gledati ili živjeti, nije ni važno.
Bonus video:
