Iako govori više svjetskih jezika, teatar je onaj na kojem najbolje komunicira. I kada je u koprodukciji pet regionalnih teatara priredilo multijezični pozorišni projekat na italijanskom, slovenačkom, albanskom, mađarskom i njemačkom jeziku - svi su ga razumjeli. Nemir je njegova pokretačka snaga u traganju za neizrečenim riječima i novim izrazima, sa neprestanim preispitivanjem i sumnjom, a sve to sa ciljem da ostane svoj - nepredvidljiv, originalan, jedinstven, da ne ponovi ni sopstvene pristupe. Takav i jeste poznati pozorišni reditelj Paolo Mađeli.
Rođen je 1947. godine u Italiji, profesionalne početke vezuje za “klasu” svojih kolega Roberta Beninjija, Pamele Vilorezi, Saverija Markonija, Frančeska Nutija i Marćela Bartolija sa kojima je osnovao “Teatro studio del Teatro Metastasio”, da bi, prije svoje 30. nakon studija slavistike, odlučio raditi, umjesto u Americi ili ostatku Evrope, u Jugoslaviji koja i danas predstavlja njegovu posebnu opsesiju, ali i tragediju, priča za “Vijesti”. Živio je i stvarao širom svijeta, u teatru je znao ujediniti i zaraćene, ignorišući sve podjele, a kao umjetnik, uvijek se pronalazio odgovornim i obaveznim da uputi na anomalije u društvu.
Paolo Mađeli je ove godine u Kraljevskom pozorištu Zetski dom režirao predstavu “Ko se boji Virdžinije Vulf”, po kultnom tekstu Edvarda Olbija, a za “Vijesti” ne krije oduševljenje ansamblom sa kojim je sarađivao, a koji čine: Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Ana Vučković, Frano Mašković (Hrvatska) i Miloš Pejović. Pored režije, Mađeli potpisuje i kostimografiju, asistenti režije su Milo Vučinić i Hana Rastoder, dok je asistent kostimografa Lina Leković. Asistent dramaturga je Stela Mišković, kompozitor Ljupče Konstatinov, a scenografi Lorenco Banci i Marko Petrović Njegoš.
“Mogu vam mirne duše reći, a to sam rijetko govorio u svom životu, imam glumačku ekipu snova, ne bih mijenjao nijednog od njih ni za živu glavu, oni su uradili posao koji sam ja želio... Zaljubio sam se u Cetinje, u njegovu demokratičnost koju ima u odnosu između dvorane i pozornice. Rijetko se događa da dođete u teatar gdje imate idealnu priču, od srca to govorim“, rekao je Mađeli ranije, najavljujući premijeru koja je kasnije i odložena usljed epidemiološke situacije izazvane pandemijom virusa korona.
U razgovoru za “Vijesti” Mađeli govori o predstavi, ali i svemu drugome. Sa njim je nemoguće da se sagovornik ne dotakne brojnih drugih tema, pa razgovor, ma koliko da traje, uvijek je kratak.
Kada su “Vijesti” posljednji put razgovarali sa njim 2019. godine, na cetinjskom MIT festivalu u Zetskom domu, kazao je da društveno-politička situacija i na Balkanu i u Evropi, ali i šire, podsjeća na 1936. godinu.
“Jedini izuzetak u identičnoj situaciji tada i danas je Njemačka, ali pitanje je koliko vremena će još izdržati? Italija je otišla. Nema više utopije, nema više ljevice, nema opozicije. Ista je situacija u Francuskoj. Engleska je tu sa neokonzervativizmom koji je vrlo blizak autoritarističkom fašizmu, zatim prostori bivše Jugoslavije - pogledajte Hrvatsku, Srbiju, vidite Mađarsku, pa zatim i Poljsku, Češku, Slovačku, to je sve čista desnica. Obratite pažnju na situaciju u Crnoj Gori, vrlo nestabilna i fragilna, baš ovdje. Situacija nije dobra, ne vidim neku budućnost. Jedina nada je Španija, ali vrlo mala nada”, kratko je tada sumirao situaciju, ali zatim i poručio:
“Treba učiti od prošlosti, a to nam govori da će svaka vladavina prije ili kasnije pasti. Možda neću biti živ, ali ću umrijeti sa srećnim saznanjem, da se bliži kraj...”.
Dogodila se onda i 2020. godina. Kao što je tada najavila Lidija Dedović - Mađeli režira za Zetski dom, ali umjesto brojne ekipe iz regiona koju je simbolično želio da okupi kao predstavnike svoje stalne opsesije - Jugoslavije, komad se prilagodio mjerama i ograničenjima... Izrodio se, bez sumnje, veliki projekat na koji čitava Crna Gora sa nestrpljenjem čeka, posebno ako se sjetimo Mađelijevih riječi da ansambl sa kojim je radio ne bi promijenio ni za jedan drugi, a znajući samo sa kakvim je sve glumcima širom svijeta ovaj maestro radio.
Ispratili smo 2020. godinu, kako biste je Vi sagledali, da li kovid-19 ostavlja najveći trag?
Korona nam je u isto vrijeme, pored patnje, dala i vrijeme za razmišljanje. Šta je korona učinila, mislim da će se vidjeti tek kad ona prođe. Pored toga, mislim da smo vidjeli da političari ne bi trebalo da budu toliko sigurni u ono što su dobili zajedno sa svojim funkcijama. Ne samo u jednom određenom mjestu, već u čitavoj Evropi. Ljudi su imali dosta vremena za razmišljanje i mislim da kad bi danas bili izbori u cijeloj Evropi, pa tako i na Balkanu, pitanje je šta bi bilo i kakvu bismo zemlju dobili, možda neku (ne)dosanjanu. Ljudi su imali vremena da shvate da život ipak vrijedi i da je zapravo vredniji od nekih maštanja, da ne kažem laži, koje nam se nameću svakog dana. Mislim da sada manje vjerujemo tim lažima, a više se posvećujemo sebi i više sagledavamo sebe iznutra, preispitujemo sopstveni duh i dušu. Nadam se da ćemo svi isplivati iz ovoga što nam je nametnuto. Nadam se da ćemo skupa izaći bolji. Želim popiti piće sa vama kada ovo prođe i želim se uz to piće sjećati razgovora.
Korona se odrazila na sve?
Apsolutno! No, na sreću, Austrija, Njemačka, Češka, Slovačka i mnoge druge zemlje su pokrenule hitne inicijative za pomoć kulturnim djelatnicima koji su trenutno bez angažmana, omogućivši im pristojne plate i opstanak u vrijeme korone. U Italiji je, na primjer, situacija katastrofalna, paušalna pomoć od po 1.000 eura svaka tri mjeseca, što je ništa. Blok bivše Austrougarske, nazovimo tako, se dobro socijalno organizovao, dok zemlje Nizozemske i ne toliko. Španija, Portugal se nijesu baš dobro snašle, mada čujem da Portugal koriguje svoju orijentaciju. U svakom slučaju, u ovom trenutku je svima jasno da bez obzira što se ne proizvodi mnogo u kulturi, a iako se proizvodi i stvari čekaju po strani, uglavnom se radi kao da se sve izvodi, jer će se i ovo jednom završiti. Pored jake pomoći pojačale su se i donacije. Mnogo se izgubilo od neprodanih karata, u pozorištu na primjer. U ovom trenutku, u trenutku kovida, najvažnije je jako podržati i pojačati finansiranje zdravstva, kulture i školstva. To je ono o čemu možemo učiti od korone.
Kada smo razgovarali 2019. godine na MIT festivalu na Cetinju, rekla bih da su Vaše riječi imale predviđački, vizijski momenat, nazivajući situaciju u Evropi sličnu onoj iz 1936. godine... Ne znam sjećate li se toga... Sada se to još bolje vidi, na više polja...
Sjećam se našeg razgovora... Vidi se to sada još dublje - po finansijskim i političkim podjelama, po ideološkim podjelama. Mi imamo jednu crnu mrlju koja ide od Mediterana do Baltičkog mora. Veliko je pitanje šta će biti sa Njemačkom kada Merkelova ode, veliko je pitanje hoće li Njemačka ostati socijalno orijentisana država koja vuče Evropu ka socijalnoj državi ili će pobijediti neoliberistička, naglašavam, ne neoliberalistička, već neoliberistička, u ekonomskom smislu, struja. Ja se nadam da neće biti tako. Vidite vi Makrona, on je obećavao mnogo, ali ipak je on bankarski službenik, čovjek banke, a ne čovjek obnove i bez obzira na sve francuske kontradikcije, ali ti protesti nijesu bili neosnovani tada u Francuskoj. Italija je država koja u ovom trenutku, a taj trenutak u Italiji traje već 30 godina, u političkom smislu stagnira. Kako to benevolentno (dobronamjerno) definisati... Italija se unazađuje i ide unazad u lošem smislu, ne u potrazi za nekim izgubljenim vrijednostima, već ide nazad ka destrukciji sopstvene istorije. Ja na to gledam vrlo pesimistički, kao što objektivno rečeno gledam vrlo pesimistično i na čitav Balkan.
Kazali ste tada i da u svim državama Balkana jača struja desnice, a i sada potvrđujete svoj pesimizam kada je balkanska regija u pitanju...
Apsolutno. Samo se potvrdilo ono što sam rekao. Pogledajte samo, od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije koja je ideološka tvornica desnice, a ne zaostaju ni druge države koje sam naveo. Klerikalna desnica vlada na Balkanu!
Nakon ovogodišnjeg boravka u Crnoj Gori, kakav je Vaš dojam o situaciji kod nas? Pandemija je uticala na sve sfere društva, razne podjele dolaze do izražaja u više navrata, crkva se uzdigla, ekonomija opala, narod je digao glas i desila se i istorijska promjena vlasti... Osjeća li se sve to?
To sve može biti veoma zanimljivo. I mene mnogo interesuje šta će se dešavati u Crnoj Gori dalje u budućem periodu. Ne mogu se sjetiti, ali mislim da je Kami na kraju Alžirskog rata pisao „Bilo nam je bolje kad nam je bilo gore“. Ne znam kako će evoluirati stvari u kulturi u Crnoj Gori, ali znam da ona mora biti ojačana i podržana... Ne znam kakve planove ima nova vlast što se toga tiče... Ipak, mislim da je čovjek u teatru pozvan da sanja i da se otkači od bilo koje realnosti... I jedino ako se zaista otkači od bilo koje ponuđene realnosti, samo onda može ponuditi jednu drugu realnost, realnost duha. Ja sam se sa tim glumcima u Zetskom domu osjećao savršeno. Sigurno je da naša predstava nije optimistična, ali predstavlja stanje duha koje se tiče svih nas.
Prvobitno je planirano da se u Zetskom domu postavi drama “Platonov” od Čehova, no, opet zbog korone, morali ste se prilagoditi i zamijeniti tekst i desio se komad “Ko se boji Virdžinije Vulf” koji ste priredili još jednom, prije oko 15 godina. Kako se sve to odvijalo?
Nijesmo mogli organizovati glumački ansambl za Čehovljevog „Platonova“ zato što smo imali ljude iz regiona. Ideja je bila povezati moje stalne opsesije - Zagreb, Beograd, Crnu Goru i Bosnu, putem glumaca naravno. Korona je ta putovanja i saradnju onemogućila. Onda smo se dogovorili da nađemo nešto drugo sa rješenjem da barem jedan glumac bude gostujući i tako smo doveli Frana (Maškovića) iz Zagreba. Mislim da je on porijeklom Dubrovčanin, što za mene ima jednu dodatnu vrijednost i u političkom, a ne samo umjetničkom smislu. Tako smo došli do “Virdžinije Vulf” koju sam jedanput radio u Drezdenu i koja je postigla veliki uspjeh u njihovom državnom teatru. No, to vrijeme je toliko daleko da ova predstava nema apsolutno nikakve veze sa njom, jer se svijet promijenio, razmišljanje se mijenja, estetika je dio politike i onda kako se mijenjaju politički stavovi mijenja se i estetika sama.
Iako se sve promijenilo, u pitanju je kultni komad.
Tako je. Ova predstava povuče sve teme koje su nam drage i blizu srca i oko kojih se pitamo.
Da li je zbog toga dodatno izazovno raditi na njoj, jer, rekla bih da tu imamo pravi život tokom te jedne predstave?
Nije teško. Naša predstava vrlo malo traje, ni dva sata, dok znam da ju je Rade Šerbedžija u Hrvatskoj postavio tako da traje tri sata... Mi smo išli jednim putem da teatar nije imitacija života, već nastojanje njegove sinteze. Mislim da smo mi tu, sa fantastičnim glumcima uspjeli to dočarati. Stvarno moram istaći, a to rijetko kažem, ali zaista su glumci fantastični i ne bih promijenio tu podjelu ni u jednoj jedinoj nijansi.
Tako je, na neki način ispalo i dobro što radite baš sa ovim ansamblom koji ste više puta hvalili. Kako podržati mlade glumce u Crnoj Gori, kako ih ohrabriti da grade karijeru u svojoj zemlji?
Ovako: Mislim da im se trebaju omogućiti kontrastni majstori koji će sa njima raditi, dakle i mladi i stari i sredovječni, apstraktni, klasični, da oni, tako mladi, uče da sistema nema - jer su oni sami sistem. U ovom slučaju, kad kažem sistem mislim na glumačku djelatnost... Da ne postoji zakon estetike koji se mora poštovati, već se svakom putovanju treba prepustiti kao novoj duhovnoj pustolovini. Tako će se roditi fantastični glumci koji će možda i kao stariji otići negdje vani da grade svoje karijere, ali će ponovo doći mlađi i imaće od koga da uče i na koga da se ugledaju. Ja mislim da treba učiti na različitostima, na kontrastima i kontradiktornostima, kao i na onome što je u umjetnosti lijepo i cilj postići, a to je jedna umjetnička dijalektika, neprestana umjetnička i ljudska debata ne o tome šta je pravo i krivo, već debata o sopstvenom pitanju - gdje sam ja u svemu tome, da li i koliko mogu, a mogu... Dakle, život kao putovanje u jednom unutarnjem, duhovnom eksperimentu.
Imate li i kakva očekivanja od 2021. godine?
Imam neka, naravno... Lično želim da radim sve predstave koje bi trebalo da radim, u Kemnicu, pa u Zagrebu, zatim i novi tekst Biljane Srbljanović u Beogradu. To su sve mala, ali za mene velika očekivanja.
Vjerujem da ni sljedeće godine nećete zaobići Crnu Goru?
Da, uvijek volim posjetiti Crnu Goru.
I da li biste dodali još nešto?
Pa, iskreno, nadam se da će se političari promijeniti i da će konačno investirati u kulturu, i to dosta novca i dosta slobode. Infobox (Boks): I oni koji nijesu pratili umjetnost, sada su je žedni i željni
Na Cetinju ste pripremili predstavu “Ko se boji Virdžinije Vulf”, no, premijera je odgođena usljed epidemiološke situacije...
Predstava je gotova, samo se čeka trenutak da nam potvrde da predstavu možemo postaviti na scenu, pred publikom. Trebaće nam tri, četiri dana da stanemo na noge i da budemo sposobni da je izvedemo. Treba imati više takvih projekata, u rezervi, pripremljenih, a tu bi država trebalo da pokaže pomoć, odnosno resorno ministarstvo ili lokalna samouprava. Iz takve potpore se može, kad bude dozvoljeno, izaći sa četiri ili pet premijera u jednoj sedmici.
Hoće li to publika dobro prihvatiti, nakon ovolike pauze?
Ja mislim da da! Mislim da će publika biti puta entuzijazma. Interes za kupovinu karata će biti veliki, jer je ljudima bilo dosta izolacije, razumjeli su šta to znači. Bio sam nedavno u muzeju Albertina u Beču, posjetio sam jednu fantastičnu izložbu savremene umjetnosti i da samo to vidite: ljudi čekaju u redovima da uđu u muzej, jedva čekaju da posjete kulturni događaj.
Da li se može zaključiti i da je korona ukazala na značaj umjetnosti i kulture?
Tako je. Sad ljudi, čak i oni koji nikad nijesu bili u teatru, koji nikad nijesu pratili izložbe, koji nikad nijesu uživali u umjetnosti, sada osjećaju žeđ za time, i oni koji jesu i koji nijesu upoznati sa umjetnošću. Davide Livermore, direktor teatra u Đenovi, režirao je otvaranje milanske La Scale. Davide je to režirao za osmi decembar, kao i uvijek, na dan sv. Ambrozija, crkvenog naučitelja i milanskog biskupa... Milioni ljudi su to pratili zato što su se uželjeli da ponovo vide pravu formu i nakon sveg ovog maskiranog vremena - željni su vidjeti teatar bez trikova na sceni sa pravim izvođenjima. Postojala je tendencija, a i ja sam doduše učestvovao dijelom u tome, da se to sve elektronizuje, apstraktuje, kompjuterizuje, a naravno da će se ići dalje sa tim, ali mislim da su ljudi u ovom trenutku željni vidjeti glumačka lica, baletanske noge, slike na platnu... Taj kovid je otkrio koliko je život fragilna stvar... i ponovo nam je vratio u glavi misao da bez obzira na sve teološke forme - razmišljanje je neponovljiva stvar.
Bonus video:
