Jedinstvena i neponovljiva tišina odjeknula je u subotu veče Nikšićkim pozorištem. Progovorila je tišina perom Svetlane Mandić, napunila veliku salu i osvijetlila svaki kutak grada i srca ljudi u njemu. Novinarka Nezavisnog dnevnika “Vijesti” Svetlana Mandić predstavila je svoju prvu zbirku reportaža “Kad tišina progovori” i svakog od prisutnih naučila kako da bolje čuje, osjeti i vidi tišinu...
Danima ranije to veče se iščekivalo, a emotivno, dirljivo, snažno, motivišuće, zahvalno i s ljubavlju se desilo, da bi onda i “nedjelja u gradu N” protekla pod utiscima. Ovoga puta Svetlana Mandić je svoje utiske podijelila za “Vijesti”:
”Noć kada je tišina jača od svih riječi, kada srce hoće da prepukne od sreće i ponosa na ljude koji, kada hoće, mogu biti jedno. Ako kažem hvala svim tim ljudima malo je, jer ono što sam ja osjetila riječima se ne može opisati. Čak ni tišinom. Može samo srcem. Zbog onakve večeri i onakvih ljudi sve tišine imaju smisla”, kazala je Mandić.
Među skoro 500 gostiju u Nikšićkom pozorištu niko se nije isticao kao privilegovan, a salu su, pored Svetlanine porodice i prijatelja, ispunile brojne kolege iz različitih medija, funkcioneri, umjetnici, hroničari, humanisti, njeni sagovornici, poznati i manje poznati Nikšićani svih dobi, dobri ljudi koji su se međusobno poznavali, a i ako nijesu pozdravljali su se blagorodno i s ponosom znajući da ih sve povezuje svjetlost Svetlane Mandić.
Ipak, moderatorka večeri, novinarka televizije “Vijesti” Dijana Savović je pozdravljajući prisutne na početku izdvojila malu Janju, tetkinu princezu, a zatim poželjela posebnu dobrodošlicu i junacima Svetlaninih priča iz kojih je ona, kao vrstan novinar i čovjek izvukla ono najvrednije i najljudskije pružajući nam svima na dar, za podsjetnik, primjer ili opomenu, istakla je Savović.
Kad tišina progovori, kosmos se raduje
"Kao neko koga je autorka izabrala da vodi program, moram da vam kažem, nimalo kurtoazno, već iz dubine duše i srca, da nema mjesta na svijetu gdje bih večeras radije bila, a znam da se slično i vi osjećate. Pouzdano znam da je Svetlana u ovoj sali, kao novinar reporter, bila nebrojeno puta... Doprinosila je da ustanova raste i da se o njoj govori s respektom", rekla je Savović.
Da je Nikšićko pozorište Mandić i njene reportaže rado ugostilo, potvrdio je i direktor Radinko Krulanović koji se i sam našao u zbirci.
”Ne mogu a da ne kažem, ne daju mi neke moje tišine, da jedan ovakav naslov, čini mi se, najviše govori o Svetlani Mandić. Zanimljivo je da autorka ne govori ćutanjem, iako se ćutanjem i te kako može govoriti. Čini mi se da je ona znalački napravila razliku između ćutanja i tišine, jer ćutanje uvijek sa soobom povlači i neki oprez: znalački ćutimo, mudro ćutimo. I nekako, čini mi se da je ona uvidjela da je ćutanje mnogo niži osjećaj nego što je tišina. Stoga, Svetlana Mandić i govori tišinom. Tišina je govor iz punoće, iz dubine, kad tišina progovori - kosmos se raduje”, kazao je Krulanović u svom obraćanju.
Zanimljivi i čestiti ljudi su oko nas
Pored čitalaca, Svetlaninim reportažama iz nedjelje u nedjelju raduje se urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Slavko Radulović, kazala je Savović. On je jedan od onih koji su je nagovorili da ih ukoriči, a nakon što se to i desilo, napisao je predgovor.
"Divljenja je vrijedno kako pronalazi svoje junake. Kao da ih rukom vadi iz kakve škrinje do vrha pune čarobnim pričama. Ali je i svojevrstan nauk novinarskom puku i poruka društvu - zanimljivi i čestiti ljudi su oko nas, samo im se treba posvetiti. Svetlani već godinama iz sedmice u sedmicu to polazi za rukom, njen stvaralački oganj bukti zahvaljujući strasti, posvećenosti i radu oličenom u hiljadama pređenih kilometara i saslušanih sagovornika i višestruko više priča nego što je stalo u njen prvijenac", kazao je on i dodao da bi se knjiga mogla nazvati i "čitankom ljudskosti, ali i zbirkom emocija".
To je prepoznala i recenzentkinja knjige, izvršna urednica i urednica rubrike Kultura u ND “Vijesti” Nina Vujačić.
Mandić ima izuzetan pripovjedački dar i damar za ljudsku priču, zapisala je Vujačić u recenziji, ističući nezaboravne priče o maratoncu Mileti Božoviću koji je trčeći pet puta optrčao zemljinu kuglu, o nikšićkim oriđinalima, o guslaru Perunu uz čije pjesme je i Nikola Tesla plakao, o Zeku Ćalasanu, jedinom stanovniku pivskog sela Brljevo...
Svoje viđenje Svetlaninog stvaralaštva sa prisutnima je podijelila i Marijana Terić, prva i jedina doktorka fantastičke književnosti u Crnoj Gori. Govoreći o Svetlani kao Nikšićanki jedinstvenoj po svom osmijehu, iskrenoj emociji, toplini duše i majstorski kovanom literarnom peru, Terić je ocijenila da ona svoj novinarski angažman obogaćuje književnim senzibilitetom, ali i kritičnim i recentnim pristupom, čemu, kaže, svjedoče životne okolnosti 175 junaka.
"Pišući o zaboravljenim ljudima naše prošlosti, njihovim herojskim podvizima, narodnim ljekarima, uspješnim sportistima, prvoj crnogorskoj misici, prvoj Crnogorki ribolovcu, baletskom igraču, bračnim drugovima, nesvakidašnjim dobročinstvima, humanosti koja ne poznaje granice, kreativnim, nadarenim, srećnim, ali i nesrećnim, ostavljenim, usamljenim, prepuštenim surovom životu, dječaku koji želi televizor, dječaku koji izdržava porodicu, bijedi, prosjaku, odnosno ljudima pored kojih prolazimo svakodnevno, ali ih ne vidimo, ne čujemo, ljudima koji poput sjenki žive ili su živjeli - Svetlana Mandić ovom knjigom omogućila je da njihova tišina od večeras postane glasnija od bilo koje izgovorene riječi. Svaki novinski izvještaj, intervju, opisani događaj, iskaz su živog i zanimljivog sadržaja koji je trebalo pronaći, doživjeti, a onda i pretočiti u priču, pažljivo biranim ali upečatljivim riječima, riječima koje nerijetko ugrizu za dušu onoga ko ih čita, riječima divljenja i iskrene emocije", naglasila je Terić.
Svijet Nikšića u ogledalu
Ona je podsjetila na Tolstojeve riječi: “Pisati se može ili glavom ili srcem” i kazala da Mandić piše srcem - ekspresivno, razborito, objektivno, ali dirljivo. Terić dalje citirajući Mandić nastavlja:
”Ovo su naše priče, zapisuje ona na početku knjige - moje, njene, njihove, priče svih nas, svih vas koji ćete ih čitati, ovo su priče Nikšićana, Nikšića, grada koji će zahvaljujući ovoj zbirci reportaža postati grad vječnih ljudi, vidljivih ili nevidljivih, ali grad ljudi... Svetlana opravdava misao francuskog pjesnika Stefana Malarmea koji kaže da svijet postoji da bi postao knjiga. Njena knjiga svijet je Nikšića u ogledalu, svijet tišine koji progovara tišinom, ali tišinom koja različito zvuči, tišinom kao govorom razumijevanja ili tišinom kao odgovorom na život. Neko je zapisao da je tišina vrhunac zvuka. Taj zvuk odzvanja i odzvanjaće svaki put kada se otvori stranica Svetlanine knjige, jer čovjeka u tišini ljepše je slušati”, kaže Terić.
Knjiga “Kad tišina progovori” za dramaturga Obrada Nenezića bila je nova inspiracija, otkrila je Savović. On je povodom knjige “Kad tišina progovori” napisao i pjesmu, tačnije poetski esej naslovljen “Zapisi iz nepovratka ili izvodi iz dnevnika jednog prijateljstva” koju je i pročitao tokom večeri. Savović je posebno izdvojila jedan dio:
”Ima te u gradu više od saobraćajnih znakova i pješačkih prelaza. Neugasla si kao gradski semafori i kako stižeš da svima budeš rame i savjet i amanet. Idi bre u četiri strane svijeta. Grcam za nekim tvojim Romima bez imetka, učim o nekim spomenicima iz srednjeg vijeka, i kome pomoći nema ti mu tražiš spasa, a tebi pomoći nema, draga, upornija si od svakog vraga da dobiješ vijest, nema ti lijeka, jer niko kao ti ne zna - vijest je kad čovjek ujede psa, a ne pas čovjeka”...
Više puta u svom poetskom eseju Nenezić kaže “tako se ćuti stvarnost, a piše molitva”, a svoje stihove zaključio je riječima:
”I nemoj da se ljutiš kad ti opet kažem: ti ne pišeš reportaže i tekstove, već molitve. I piši, sve je otišlo u đavolju, pa nek nešto ode i u božiju mater”.
Potvrda koliko je potrebna i važna Nikšiću i sugrađanima
Veče je počelo riječima Svetlane Mandić: “Ćutali su, a toliko su toga imali da kažu, poruče, da nas nauče i opomenu. Onda smo, oni i ja, odlučili da progovorimo. Ovo su njihove, moje, ovo su naše priče. Ovako izgleda kad tišina progovori”, koje je izgovorila Dijana Savović da bi se potom iz tišine začuo glas Željka Vuksanovića koji je nastavio: “Neću više da budem sam, hoću da imam druga”..., čitajući reportažu “Majka sa tri srca: Nikšićanka uz svog Željka odgojila još dvojicu dječaka”.
Nemoguće je bilo ne pustiti suzu uz neke reportaža koje je čitao Vuksanović, a među kojima su i: “Srcem do ciljeva” o Goranu Macanoviću, “Ake vriama usti rom akana men khutasa misto kaikerasa” o Slavki Adžović, “Perun je guslama i Teslu zaplakao” o guslaru Perunu, odnosno Petru Perunoviću, ali i “Garo priča osmijehom i srcem” o Dragoljubu Bigoviću, kao i priča “Veselin i dalje sanja majku i sestru” a koja je posebno dirnula mnoge u Crnoj Gori i šire, nakon čega je mladi Nikić dobio vjetar u leđa za život, odnosno sredstva da završi započetu kuću i nastavi školovanje, a Svetlana još jednu potvrdu koliko je potrebna i važna Nikšiću i svojim sugrađanima.
Knjigu “Kad tišina progovori” otvoriće priča “Pacijenti su je obožavali, kolege poštovali” o Darinki Dari Vujanović koja je bila prva žena hirurg iz Crne Gore i prvi doktor medicinskih nauka iz nikšićke bolnice. Primijetila je publika na promociji i Darinog sina, Filipa, nekadašnjeg predsjednika Crne Gore, ali i mladog Nikića, pa i mnoge druge što starije što mlađe Svetlanine junake.
Priče, njih 175, objavljivane od 2008. do kraja prošle godine raspoređene su u osam poglavlja koja nose nazive po jednoj od reportaža. Kvalitet više knjizi daje i to što obiluje brojnim fotografijama koje su, većinom, u boji. Fotografije su se tokom večeri smjenjivale i na velikom platnu u Nikšićkom pozorištu.
Aplauz kakav je i u pozorištu rijedak
A onda se, pred kraj večeri, isrpaćena gromoglasnim aplauzom, prisutnima obratila i ona koja ih je sve okupila i ujedinila, Svetlana Mandić. Nije imala pripremljen govor već je, kaže, odabrala da govori iz srca.
”Moram da priznam da se i meni nekada desi da ne znam šta da kažem, a to mi se desilo večeras... Uh...”, rekla je Svetlana uz uzdah na koji su prisutni odgovorili još snažnijim i srčanijim aplauzom kakav se rijetko čuje, pa i u pozorištima.
”Kažu da je reportaža najteži novinarski žanr. Sigurno jeste, ali to mogu da kažu oni koji nemaju sagovornike kao što sam ih ja imala, jer onda nije teško pisati. Pustite njihovo srce da priča, pustite svoje srce, oslušnete ga i to prenesete na papir i eto priča. Veliko hvala što su pojedini ovdje prvi put ušli baš da bi čuli ovu tišinu, hvala svim ljudima zbog kojih vrijedi biti novinar, zbog kojih vrijedi ukoričiti te priče. Jednu ću osobu da pomenem, jer dugujem”, nastavila je Svetlana i zatim se prisjetila kako je počela oštriti pero na polju reportaže:
”Prije početka ove večeri jedan novinar je uzeo izjavu od mene i pitao me da li sam imala uzora u pisanju reportaža - nijesam, ali sam imala dobrog učitelja. Taj učitelj se večeras nalazi ovdje i njegovo ime je Duško Vuković. Kada sam počela da radim kao novinar on je, vjerovatno svojim iskusnim novinarskim njuhom ili uhom ili sluhom, osjetio, i to veoma dobro, da ja znam da pišem te reportaže”, rekla je Mandić i sa prisutnima podijelila kako ju je Vuković hrabrio, podsticao, učio.
Kasnije su se smjenjivali drugi urednici i svi oni su imali sluha za njene reportaže, istakla je Svetlana. Ni ona nije mogla da ne primijeti veliki broj prisutnih, skoro 500 ljudi, a željela bih svim pojedinačno da se zahvali.
”Umjesto toga, jedno veliko, veliko hvala, od mene, moje tišine i mojih sagovornika. Ovim divnim ljudima iza mene jedno veliko hvala, a posebno ljudima iz prvog i drugog reda - mojoj porodici. Da nema njih ništa od ovoga ne bi bilo i ništa od ovoga ne bi imalo smisla. Oni su najvažniji u svemu ovome i oni su ona moja iskra zbog koje vrijedi živjeti i boriti se. I hvala puno na tome, njima, ali i pojedinim ljudima koji bi trebalo večeras da budu ovdje, ali nijesu”, riječi su kojima je ona zatvorila veče.
Svi koji su te večeri prisustvovali promociji i pružili podršku i zasluženo poštovanje Svetlani Mandić, kao i mnogi koji nijesu bili u mogućnosti da je fizički isprate, strastveni čitaoci iz svih krajeva, ali i budući sagovornici, unaprijed se raduju novim pričama koje donosi Sv. M..
Jednim prstom stvara magiju, priprema doktorsku tezu
Rođena u gradu lipa i kestena, velikih ljudi, još većeg srca, počela je Dijana Savović biografiju Svetlane Mandić.
”Jedno vrijeme je pivske đake, a malo i grahovske, učila biologiju i hemiju, ali i o životu. Onda je odlučila da dnevnik, kredu i školu zamijeni reportercem, perom i vijestima. Kako je od malena imala dar za pisanje nije ni čudo što ju je reportaža odmah osvojila, pa je riješila da joj oda i zasluženo naučno priznanje - priprema doktorsku tezu o najljepšem novinarskom žanru, žanru koji ima dušu”, otkrila je Savović i onda nabrojala niz nagrada koje je Mandić osvojila...
”Nagrade nije bilo lako pročitati, a kamoli osvojiti, a ja ću vam otkriti da je Svetlana to uradila samo jednim prstom. Kad biste je vidjeli kako tastaturu ubada jednim jedinim prstom, pomislili biste da neće daleko stići, a svi znamo gdje je ona danas u životu i u poslu, a šta će tek da uradi ako se odluči da ih upotrijebi sve”, našalila se Dijana dok su se na velikom platnu smjenjivale fotografije iz male dopisničke redakcije velikog kvaliteta koje dokazuju kako Svetlana stvara magiju i čini čuda samo jednim prstom.
No, Svetlana Mandić uvijek i u svakoj prilici ističe da je najveća vrlina biti čovjek, a sebe smatra najbogatijom osobom na svijetu, jer ima najdivniju porodicu. Voli da piše i piše zato što voli...
Iznenađenje za kraj
Poznato je, podsjetila je Dijana Savović, da Svetlana osim što se trudi da svojim tekstovima probudi empatiju kod onih koji su u mogućnosti da pomognu, ona redovno učestvuje i u humanitarnim akcijama tražeći da njeno učešće bude anonimno... Godinama doprinosi radu i vidljivosti Crvenog krsta Nikšić, ali i humanitarne organizacije “Ana Đoković - in memoriam”.
Da humanitarci dobra djela ne zaboravljaju, dokazano je i subotnje večeri čiji je kraj obilježen dugim aplauzom, mladošću, novim nadama dobrote i iznenađenjem za Svetlanu - sedmoro djece u bijelim majicama sa različitim slovima (h, v, a, l, a, t, i) izašlo je na binu.
”Posebnu poruku u ime našeg grada i svih ljudi kojima je Svetlana pomagala i pomaže, prenose nam najmlađi volonteri Crvenog krsta - HVALA TI”, objasnila je Savović.
Svjedočanstvo vremena, ljudi, uspomena, poruka i pouka
Zbirka reportaža “Kad tišina progovori” postaće svjedočanstvo jednog vremena i ljudi, ekstravagantnih, atipičnih, nekonvencionalnih, ingenioznih umjetnika, boraca, slobodnih pojedinaca kojima je tišina bila izbor ili jedina mogućnost koja im je preostala, istakla je Marijana Terić u svom obraćanju...
”Ovo je knjiga različitih uspomena, različitih poruka i pouka, prije svega, ovo je knjiga jedne žene, osobene, istrajne i hrabre... Svetlana, hvala ti na snazi svake ispisane riječi, hvala ti na ovoj tišini, jer tišina nam je potrebna da bismo mogli dotaknuti duše”, zaključila je Terić.
Dijana Savović je kazala da je za naslovnicu korica i pripremu bio zadužen Nikola Kadović, dok je knjigu štampao AP print. Da tišina progovori, dodala je ona, veliku pomoć su pružili Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, Opština Nikšić, IPC Tehnopolis, Fond za aktivno građanstvo, Crveni krst Nikšić, IM “Goranović” i ND “Vijesti”, a tišinu je učinila slađom Zorica Blagojević.
”Dijana je spomenula institucije, preduzeća, upravu, ali sve njih čine ljudi. U svim tim institucijama, preduzećima, organizacijama sjede ljudi i ja bih trebala njihova imena da pomenem, jer da njih nije ove knjige ne bi moglo. Ovu knjigu su pomogli ljudi. I zato, svima hvala! Hvala u ime ovog grada, jer će ove priče da traju i posle nas, a pogotovo hvala mojim sagovornicima”, dodala je Svetlana Mandić.
Bonus video:
